– Jesi li smatrao prečim – upita Mutius optuženoga – napisati tu fluktaciju mora nego opovrgnuće svoje proklete “Crkvene države”?
– Pronalazio sam tu nešto novo – javi se Marko Antonije s nekom muklinom u glasu – privlačnu silu u svemiru, između Mjeseca i oceana… objavljivanje te teorije činilo mi se hitno… s obzirom na pogrešne predodžbe…
Ivan Supek: Heretik, 1968.
Znanstveni radovi iz fizike Marka Antuna de Dominisa, kroz povijest su od brojnih znanstvenika i hvaljeni i kritizirani. Bez obzira na pojedine krive zaključake u njegovu istraživanju, ta znanstvena djela imaju značajnu vrijednost, zbog korištenja nove metodologije, eksperimentalnog rada i matematičkog stila izlaganja, što je rani primjer novovjekovnog pristupa u istraživanju u prirodnim znanostima.
Brojni su se, pohvalno i s kritikom, okušali kao njegovi biografi, tema je i doktorata, a u našim enciklopedijama i leksikonima gotovo je jednako zastupljen kao i u stranim. Posvećeno mu je više znanstvenih skupova, tribina, predavanja… Usprkos svemu tome, sintagma zaboravljeni genij i dalje stoji… Marko Antun de Dominis je i danas nažalost, relativno nepoznat širem sloju pučanstva, kao i prije skoro 60 godina, što se vidi iz riječi Ivana Supeka:
I katolici i protestanti i ateisti složili su se s time da ga istrgnu iz pamćenja, kako je i glasila osuda rimske inkvizicije godine 1624. I danas jedva da ikome nešto znači, i ovdje i u svijetu.
O Dominisovu znanstvenom radu iz fizike
Splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, potaknut radom nizozemskih optičara i prvom demonstracijom dalekozora u Veneciji 1608. godine te pokušajima Galilea Galileija iz 1609. godine da konstruira i poboljša uporabu dalekozora, vraća se svom starom tekstu iz područja optike. Nadopunjuje ga i objavljuje u Veneciji 1611. godine pod nazivom De radiis visus et lucis in vitris (O zrakama vida i svjetlosti u zrakama i dugi), a koncipira ga po uzoru na Euklidove Elemente na koje se u svom djelu i poziva.
Naočale i dva lornjeta Aleksandre Mažuranić rođ. Demeter, supruge bana Ivana Mažuranića (HPM/PMH-31659, HPM/PMH-31660, HPM/PMH-31661), cviker Anke Jelačić (HPM-33971), povećalo i durbin iz ostavštine bana Josipa Jelačića (HPM/PMH-10466, HPM-PMH-25599), durbin (HPM-107505) i kazališni dvogled (HPM/PMH-31213).
Predmeti datiraju od sredine 19. st. do početka 20. stoljeća.
Dominis u De radiis visus et lucis in vitris (O zrakama vida i svjetlosti u zrakama i dugi), najveći doprinos daje zaključujući da je povećanje slike predmeta ovisno o povećanju vidnog kuta, zatim tumači pojavu duge i navodi rezultate prethodnika (npr. Aristotela). On je prvi hrvatski autor koji se bavio problemom fiziološke optike u vrijeme kada se ona tek razvijala te pokušava objasniti nastanak slike u oku i piše o korekcijskim naočalama. Zanimljivo je da iste, 1611. godine Johannes Kepler objavljuje svoje djelo Dioptrice, u kojem je prvi put znanstveno definirana kratkovidnost.
U 18. stoljeću, Dominisovo tumačenje duge u De radiis visus et lucis in vitris (O zrakama vida i svjetlosti u zrakama i dugi) bilo je, od znanstvenika i hvaljeno i kritizirano. Velike pohvale za svoj znanstveni rad, Dominis dobiva od Isaaca Newtona (Opticks, 1704.), Voltairea (François Marie Arouet; Lettres philosophiques, 1734.) i Christiana Wolffa (Mathematisches Lexicon, 1716.), a kritički, njegov rad ocjenjuju Ruđer Bošković (Notae in iridem, 1747.) i Joseph Priestley. Engleski fizičar Henry Pemberton priređuje prikaz Newtonove filozofije View of Sir Isaac Newton’s philosophy (1728.) u kojem piše: “Prva osoba koja je izričito pokazala da dúga nastaje odbijanjem Sunčevih zraka na kapima kiše što pada bio je Antun de Dominis. Ali je ovo poslije Descartes objasnio potpunije i razgovjetnije.” U Lettres philosophiques (1734.) nalazi se Voltairevo pismo o Newtonovoj optici:
Do Antuna de Dominisa dúga je smatrana neprotumačivim čudom. Ovaj je filozof odgonetnuo da je ona nužni učinak Sunca i kiše. Descartes je stekao besmrtnu slavu svojim matematičkim objašnjenjem ove tako prirodne pojave. On je izračunao odbijanja i lomove svjetlosti u kišnim kapima; njegovo oštroumlje u ovoj prigodi doživljeno je u to vrijeme kao blisko božanskom.
Medalja "François Marie Arouet de Voltaire"
François Augustin Caunois; Pariz, 1817.
HPM/PMH-13368
Jednostrana medalja - suvenirska kopija. Originalna medalja izrađena je 1817. godine, kao dio serije Galerie Metallique des Grands Hommes Français.
Voltaire je filozof i književnik te središnja figura prosvjetiteljstva u Francuskoj.
Ruđer Bošković je u cijelosti citirao Newtonovu povijesnu bilješku o Dominisovim i Descartesovim zaslugama u objašnjenju dúge. Uz mnoge druge opaske, Bošković je Dominisu uputio dva prigovora: “Kako pojedinačne zrake putuju unutar kapi – pak ni riječ.” i “O dvostrukom odbijanju unutar kapi za drugu dúgu – pak ni riječ.” Zato je Bošković osporio Newtonovu ocjenu o Dominisovu doprinosu u objašnjenju dúge, a Dominisu je kao eksperimentatoru oštro prigovorio:
Marko Antun de Dominis nije na čaši opazio ništa drugo doli samo ono što uopće nije mogao ne vidjeti: da iz kapi izlaze dva snopa obojenih zraka, od kojih prvi s osi zatvara manji kut, a drugi veći kut.
Ruđer Josip Bošković (1711–1787.)
bakrorez i bakropis; Austrija (?), oko 1800.
HPM/PMH-3284
Veliki dubrovački matematičar, fizičar, astronom, filozof, diplomat i pjesnik. Bio je jedan od posljednjih univerzalnih umova (homo universalis). Bavio se i arheološkim radom, praktičnim problemima isušivanja močvara, regulacijom rijeka i gradskih luka, građevinskom statikom i dr.
Na sveučilištima Habsburške Monarhije Physica particularis (tiskana četiri puta; 1748., 1750., 1753., 1754.) riječkog isusovca Josipa Zanchija (1710-1786.) bila je prvi sveučilišni udžbenik iz prirodne filozofije. U svim tim izdanjima Zanchi izlaganje o uzroku duge započinje bilješkom u kojoj je sažeto prikazao de Dominisov, Descartesov i Newtonov doprinos:
Prvi je od svih M.[arko] Antun de Dominis, nadbiskup splitski, čini se, otkrio pravo podrijetlo duge, koje je i objelodanio u knjizi koju je o tom predmetu napisao. Potom je Descartes to točnije dokazao prema zakonima optike, da bi napokon Newton to dotjerao da se ništa opširnije o tomu ne može poželjeti.
Početkom 19. stoljeća, priznanje za svoje tumačenje duge Dominis dobiva i od Johanna Wolfganga von Goethea u njegovom prirodoznanstvenom djelu Zur Farbenlehre (O teoriji boja) koje je prvi put objavljeno u Tübingenu 1810. godine:
Ovim je djelom nevelika opsega Antun de Dominis postao čuvenim među istraživačima prirode, i to s pravom: ta tu se prepoznaje rad obaviještena čovjeka, dobro upućena u matematiku i fiziku, štoviše iskonskog motritelja.
Godine 1878. naš prirodoslovac i svećenik Josip Torbar objavljuje rad Ob optici Markantuna de Dominisa (Rad JAZU) iz 1878. godine, koji je “čitao u sjednici matematično-prirodoslovnoga razreda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 30. lipnja 1877.“:
Poviest obćenite prosvjete, budući neizmjerna obsega, nemože čovjek inače proučiti, nego ako popostane kod pojedinih umova, koji su budi velikim obretom kao nosioci zamašnih ideja izvorno svietlo na svoju dobu bacili, koje jošte i njihovim dalekim potomkom svieti, budi ju neobičnom kod svojih suvremenika snagom razsvietljivati pomagali. Svaki narod rado se osvrće poljem prosvjete: nebi li na njem našao tragova i vlastitoj narodnoj sviesti. S ove namjere popostajem i ja kod Markantuna de Dominis slavna sa učenosti, kojoj su se koncem 16. i početkom 17. stoljeća divili ne samo u našoj hrvatskoj domovini, nego ju rado priznavali i po ostalih priedjelih Europe. De Dominis nadkriljivaše obćenitim zvanjem daleko svoje suvremenike.
Josip Torbar (1824-1900.)
portret Josipa Torbara iz djela Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća M. Grlovića, crtao S. Kovačević, tiskao i izdao Matićev litografički zavod u Zagrebu, 1898–1900.
HPM/PMH-31955
Josip Torbar je bio svećenik, prirodoslovac, pedagog i političar. Bavio se astronomijom, biologijom, geologijom, meteorologijom, klimatologijom, poviješću i popularizacijom znanosti.
Pred sam kraj svoga života, 1624. godine, zatvoren od inkvizicije u Anđeoskoj tvrđavi u Rimu, Dominis objavljuje svoje drugo i posljednje djelo iz fizike: Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia (Eurip ili mišljenje o plimi i oseci mora). U svojim istraživanjima, kao i kod svog prvog rada iz optike, koristi eksperimentalni pristup i matematičke metode, a uzrok za plimu i oseku vidi u utjecaju Mjeseca.
Ivan Supek u Povijesnim meditacijama piše da u 16. stoljeću astronom i liječnik Zadranin Federik Grisogono prvi objašnjava plimu i oseku Mjesečevom privlačnom silom, a filozof Crešanin Frane Petrić (Petrišević) proširuje privlačnu silu na sva tijela u beskonačnom svemiru. Značajno je da su ti hrvatski humanisti uzimali privlačnu silu, protivno od Galileija i Descartesa koji su sve pojave objašnjavali blizinskim djelovanjima, sudarima čestica ili napetostima etera. Petrić je jako utjecao na Keplera, a Galileo Galilei kritizirat će i Keplera i Dominisa što prihvaćaju ‘apsurdnu hipotezu’ o djelovanju na daljinu. Supek zaključuje da je Dominisov rad, a još više posjet Cambridgeu (a i Oxford ga je primio kao najvećeg znanstvenika s kontinenta) mogao potaknuti Newtona na ideju o gravitaciji, ali ipak nigdje ne nalazi tragove takvog utjecaja.
Marko Antun de Dominis i Galileo Galilei bili su profesori matematike, doduše na različitim učilištima, u Padovi. Galilei u svom djelu, koje je Crkva odmah ocijenila kao heretičko, Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo, tolemaico e copernicano… (Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima, ptolemejskom i kopernikanskom…, Firenca, 1632.), spominje s ironijom Dominisa, nazivajući ga “neki prelat” te tvrdi da nema smisla čitati i diskutirati o njegovim “smiješnim teorijama”. Ipak ga tri puta citira:
Mnogi su pak oni što to povezuju s Mjesecom, tvrdeći da on ima posebnu vlast nad vodama. I nedavno je neki prelat objavio jednu raspravicu, u kojoj kaže da Mjesec lutajući po nebu povlači i uzdiže prema sebi jednu gomilu vode koja ga neprestano slijedi tako da je visoko more uvijek na onoj strani koja je izložena Mjesecu…
Učenje o plimi i oseci kako ga zastupa Dominis sadrži dijelom teoriju tog fenomena kako se tumači danas, dok Galileijevu hipotezu nije prihvatila današnja znanost.
Također u Euripu Dominis pobija mišljenje da je oblik Zemlje nepravilan i zauzima se za njen sferni oblik. Dugo nakon njega, zastupala su se različita mišljenja o obliku zemlje. Tek 250 godina kasnije, 1873. godine na prijedlog Johanna Benedicta Listinga, definiran je oblik zemlje kao nivo ploha mirnog mora produžen kroz kontinente i nazvan geoid.
Iako je Marko Antun de Dominis pokazivao veliki znanstveni potencijal, njegova fizikalna istraživanja iz mladosti, zbog uspona u crkvenoj hijerarhiji, ostaju u drugom planu. Što potvrđuju i Goetheove riječi: “on je otkrio sunčani spektar dok je govorio misu.” Isto tako, u prirodoznanstvenom radu, ispreplitanje matematike i filozofije, Dominisa dovodi do pojedinih krivih zaključaka u njegovu istraživanju. Međutim, njegova znanstvena djela imaju značajnu vrijednost, zbog toga što koristi novu metodologiju, eksperimentalni rad i matematički stil izlaganja, što je rani primjer novovjekovnog pristupa u istraživanju u prirodnim znanostima.
O Dominisu
Među biografima Marka Antuna de Dominisa, najstariji od hrvatskih pisaca je Radoš Antun Michieli-Vitturi (1752-1822.) čiji je Saggio sopra Marcantonio de Dominis objavljen u njegovom djelu Opuscoli del signor Rados Antonio Michieli Vitturi u Dubrovniku 1811. godine. Slijede povjesničari Šime Ljubić i Franjo Rački. Ljubić 1870. godine piše O Markantunu Dominisu Rabljaninu (Rad JAZU) i Prilozi za životopis Markantuna de Dominisa Rabljanina — spljetskoga nadbiskupa (Starine) te 1872. godine Prilog k razpravi o Markantunu Dominisu Rabljaninu (Starine), a Rački o Dominisu piše u više nastavaka u Viencu 1874. godine (br. 48-52) članke u rubrici Pouka pod naslovom Marko Antun de Dominis:
Ali M. Antunu bijaše učenjačka sobica pretiesna, noćna svjetiljka kod knjige pretamna. On je upravo sada hlepio za prostranim uzduhom; snovao luč, koja bi imala ne samo njegovo ime razsvietliti nego i upaliti stolicu, koja je nosila najvišu duhovnu vlast. Sada se tek M. Antun držao riešenim svih onih spona, koje su ga donle obustavljale u reformatorskom djelu. On htjede biti novim poticateljem velikih reforma u crkvi.
Franjo Rački (1828-1894.)
crtao S. Kovačević, tiskao i izdao Matićev litografički zavod u Zagrebu, 1898. – 1900.
HPM/PMH-29027
List (litografija kredom) iz djela Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća M. Grlovića.
Franjo Rački je doktorirao bogosloviju u Beču 1855. godine, potom je imenovan kanonikom Ilirskog kaptola sv. Jeronima u Rimu, gdje je boravio od 1857. do 1860. godine. Vratio se u Hrvatsku i postao bliski suradnik biskupa Josipa Jurja Strossmayera, sudjelovao je i u radu Sabora. Bio je prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1866.). Niz godina rukovodio je književnim radom Matice Hrvatske. Uz znanstveni i politički rad bavio se i književnošću. Kao povjesničar izdavao je staru pisanu arhivsku građu.
Do kraja Drugog svjetskog rata, slijede radovi pojedinaca koji obrađuju Dominisov život i njegov znanstveni rad. O njemu, primjerice, pišu književni povjesničar Dragutin Prohaska 1912., starokatolički gimnazijski vjeroučitelj i profesor Niko Kalogjera 1935., fizičar Stanko Hondl 1944. te povjesničar Mirko Breyer 1904. i 1927. godine. Književnik Tin Ujević 1937. godine u mjesečniku Društva hrvatskih književnika Savremenik (br. 7-8) piše “romansirani životopis prije 300 godina” Markantonije de Dominis, najvjerojatnije u povodu 320. obljetnice Dominisove De republica ecclesiastica (1617.):
Ovo ime: De Dominis ide u moje prve dječačke uspomene. Zvučilo je čudno, gospodstveno. (…) Dakle, znali smo za De Dominisa iz Šenoinih romana i iz drugoga što se na njih nadovezalo, u Šenoinom duhu. Riječ: Dio ti guardi dai Segnani, glasila je: Čuvaj se senjske ruke. No već u ono vrijeme čulo se da uloga De Dominisa nije bila baš onaka kako je opisuje Šenoa.
Tin Ujević (1891-1955.)
portret Tina Ujevića iz grafičke mape Jerolima Mišea Naši dragi suvremenici, Zagreb, 1944.
HPM/MRNH-C-3161
Tin Ujević je bio plodan lirik te izvrstan polemičar koji je obilježio hrvatsku književnost 20. stoljeća.
Autorica za koju se veže ponajveći broj radova o Marku Antunu de Dominisu je Vesna Tudjina, koja 2003. godine piše doktorsku disertaciju Ekleziološko-politološka misao Marka Antonija de Dominisa. To je prvi doktorat na hrvatskom jeziku i u Hrvatskoj o Marku Antunu de Dominisu. Doktorske disertacije o Dominisu pisala su još dvojica Hrvata. Mijo Tumpić 1935. godine piše disertaciju Marci Antonii de Dominis De retractationibus in rem publicam ecclesiasticam libri X, ad fidem codicis manuscripti in Bibliotheca Vaticana reperti. Autor druge doktorske disertacije o Dominisu iz 1973. godine je Franjo Pšeničnjak (Doctrina M. A. de Dominis de episcopatu. Conceptio de “aristrocratico” regimine in Ecclesia). Obojica su doktorirala na Papinskom sveučilištu Gregorijani.
O Dominisu piše i John Mason Neale u svom putopisu o putovanju po Dalmaciji Notes, Ecclesiological and Picturesque, on Dalmatia, Croatia, Istria, Styria, with a visit to Montenegro (Crkvene i slikovite bilješke o Dalmaciji, Hrvatskoj, Istri, Štajerskoj, s posjetom Crnoj Gori), objavljenom 1861. godine u Londonu. Za dijelove koji se bave Dominisom, Neale se oslanja najviše na crkvenu i svjetovnu povijest Dalmacije Illyricum sacrum (Sveti Ilirik) talijanskog isusovca i povjesničara Danielea Farlatija, koja je objavljena u Veneciji 1751. godine.
U našim enciklopedijama i leksikonima Dominis je gotovo jednako zastupljen kao i u stranim, prvenstveno njemačkim, talijanskim i francuskim izdanjima. Enciklopedija Jugoslavije (sv. 3, Dip-Hiđ) iz 1958. godine sadrži najopširniju i najzanimljiviju natuknicu o Marku Antunu de Dominisu. Opsegom slična natuknica nalazi se u Hrvatskoj enciklopediji (sv. 5, dilatacija – elektrika, str. 188-191) iz 1945. godine, a priredio ju je, već spomenuti, povjesničar Mirko Breyer:
Markantun je bio čedo svoga vremena: nemiran, radoznao, velikih osobnih ambicija, bez jasnih, trajnih ciljeva; revolucionar se na mahove mieša sa servilnim dvorjanikom. Bavi se različitim naučnim pitanjima i svagdje je iznad osrednjosti. Za dublje poniranje u naučna pitanja nema uztrajnosti. Nejedinstvena karaktera on ni u vjerskim pitanjima nije imao stalnih pogleda. On je više zanimljiv nego velik, više pamfletist nego borac za određene ideje. Na izmaku jedne uznemirene epohe u njemu se zrcale crte genija i pustolova.
Hrvatska enciklopedija, svezak V.
Hrvatski izdavalački bibliografski zavod; Tipografija (tisak-bakrotisak-offset), Zagreb, 1945.
Knjižnica Hrvatskog povijesnog muzeja
Mate Ujević bio je pokretač i glavni urednik Hrvatske enciklopedije (1941-1945.) koja je prvobitno planirana u dvanaest svezaka, ali je u konačnici objavljeno samo njih pet. Ova enciklopedija predstavlja knjižnu rijetkost te su njezini primjerci teško dostupni, pogotovo peti svezak (tiskanje dovršeno 2. svibnja 1945. godine), naklada kojega je najvećim dijelom uništena.
Riječ je o jednom od najvećih kulturno-znanstvenih projekata iz razdoblja 1930-ih i 1940-ih. Premda nedovršena, predstavlja naše najsustavnije enciklopedijsko djelo sve do pojave izdanja Leksikografskoga zavoda, koji je utemeljen 1950. godine na poticaj književnika Miroslava Krleže.
Za Enciklopediju Jugoslavije sačuvane su primjedbe i/ili zabilješke Miroslava Krleže, tj. Krležine marginalije, u kojima se nalazi i Marko Antun de Dominis:
Dominis preuzima “na sebe teret da podučava u svojoj palači kandidate za svećenike u logici, matematici i bogosloviji”. To da se briše. Kakav je to bio “teret”?
Miroslav Krleža (1893-1981.)
Milan Pavić; Zagreb, Drugi kongres književnika Jugoslavije 26. rujna 1949.
HPM/MRNH-SI-F-204
Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti 20. stoljeća i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva.
Kakva je to pogibelj koja prijeti Dominisu? On bježi u Švajcarsku zbog svojih protestantskih kombinacija. Ne razumijem zašto se o svim tim protestantskim ispadima na našem terenu govori trajno nejasno, apstraktno i zaobilazno. On hoće da objavi neke “spoznate istine”, kurija pak želi da ga zbog tih istina otruje, a to bi trebalo citirati konkretno o čemu se radi. Opet bi citati ovdje govorili više od svakog opisnog teksta.
Tim svojim publicističkim ispadima Dominis logično dodiruje sva ona otvorena pitanja, koja u velikoj političkoj diskusiji tresu Evropom već više od osamdeset godina. On ulazi u borbu između rimskoga dvora i protestantskoga sjevera s jedne i anglikanizma s druge strane. Mnogo važnije od njegovih sukoba, svađa i prepirki sa kaptolima i sa kanonicima, bilo bi da se upravo tim pitanjima posveti neka pažnja.
Znanstveni skupovi, tribine …
Događaj koji je potaknuo zanimanje za zaboravljenog splitskog nadbiskupa dogodio se u Splitu 21. prosinca 1967. godine, zaslugom sveučilišnog profesora i člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), fizičara, filozofa i književnika Ivana Supeka:
Čudan je taj naš hrvatski nehaj. Ova tako osiromašena provincija stvarala je svoje velikane i nemilice rubila glave onima koji su nadilazili njezino obzorje. Ništa što je Isaac Newton stavio splitskog nadbiskupa među osnivače nove optike. Ništa što je njegova “De Republica Ecclesiastica” bila onda smatrana remek-djelom…
Tada je u organizaciji uredništva časopisa Encyclopaedia Moderna organiziran prvi znanstveni simpozij posvećen Marku Antunu de Dominisu u povodu 350. obljetnice njegova životnog djela De republica ecclesiastica (O crkvenoj državi). Izlagali su, uz Ivana Supeka (Marko Antonije de Dominis – poruka mira), povjesničar znanosti, matematičar i fizičar Žarko Dadić (Rad Markantuna Dominisa na problemima fizike), povjesničar umjetnosti Cvito Fisković (Marko Antun de Dominis i naša likovna baština), svećenik i teolog Josip Turčinović (Markantun de Dominis iz teološke perspektive) te klasični filolog i prevoditelj Veljko Gortan (Biografski podaci o Marku Antoniju de Dominisu, Prijevod iz djela Marka Antonija de Dominisa s uvodom prevodioca), koji je zaslužan za prijevod važnih odlomaka Dominisove De republica ecclesiastica. Simpozijem je predsjedao predsjednik JAZU, povjesničar i arheolog Grga Novak. Izlaganja sa simpozija su objavljena u časopisu Encyclopaedia Moderna 1967. godine (br. 5-6)., uz koja je objavljen i rad klasičnog filologa i bibliografa Šime Jurića Građa za bibliografiju Markantuna de Dominisa. Ovaj simpozij organiziran je kao nastojanje da se dođe do što objektivnije istine o Marku Antunu de Dominisu, što se vidi iz Supekovih riječi:
Svi prilozi u ovoj prigodnoj rubrici najbolje će poslužiti proslavi 350-godišnjice “Crkvene države”, ako u našoj zemlji i u svijetu potaknu šire zanimanje za život i rad Marka Antonija de Dominisa, koji je svojim djelom znatno pomagao da i naša sredina bude stalno i aktivno prisutna u svjetskim kulturnim i političkim zbivanjima.
Ivan Supek (1915-2007.)
Topusko, 27. lipnja 1944.
HPM/MRNH-A-6337-104-286
Fizičar, književnik i filozof Ivan Supek inicijator je i organizator više skupova posvećenih Marku Antunu de Dominisu. Također je autor romana Heretik (1968.), o Dominisovim posljednjim danima za vrijeme inkvizicijskog suđenja u Rimu. koji dramatizaciju doživljava godinu dana nakon što je roman objavljen, 1969. godine u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella).
Dvadesetak dana kasnije, 12. siječnja 1968. godine Ivan Supek drži predavanje Marko Antonije de Dominis – život i pouka našem vremenu u Knjižnici Božidara Adžije u Zagrebu (poznatoj kao Radnička biblioteka), u kojem najavljuje objavu svoje romansirane Dominisove biografije – Heretik (1968.). Predavanje je održano u sklopu književno-kulturno-znanstvene manifestacije Književni petak, osnovane radi popularizacije knjige, koja 2025. godine obilježava 70 godina postojanja.
Zapravo, ja bih rekao, njegova analiza Crkvene države, ona je mnogo dublja, ona ide mnogo dalje nego što je on [Dominis] mislio, nije to samo kritika Crkvene države to je zapravo kritika svih struktura vlasti… (…) Zbog toga, kad ga danas čitamo djeluje nam totalno aktualno…
Marko Antonije de Dominis ● život i pouka našem vremenu
(zvučni zapis, isječak: 21:42)
god. XI, br. 278, magnetofonska vrpca br. 155; Književni petak, 12. siječnja 1968.; govori Ivan Supek; urednik Stanislav Škunca
vlasništvo: Knjižnica Božidara Adžije / Knjižnice grada Zagreba
Cjelovit zvučni zapis: 102 min
Inspiriran Supekovim predavanjem Hrvatski povijesni muzej, skoro šezdeset godina kasnije, priprema ovu virtualnu izložbu i naziva je MARKO ANTUN de DOMINIS ● pouka našem vremenu.
Godine 1974., 25. i 26. rujna, održan je u gradu Rabu simpozij u povodu 350. obljetnice Dominisove smrti Marko Antun Dominis i znanstvena prošlost otoka Raba, kojega su organizirali Zavod za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih znanosti JAZU i Skupština općine Rab. Zaključak simpozija je da, kada se govori o znanstvenoj baštini otoka Raba, Marko Antun de Dominis ostaje središnja figura. U povodu skupa, 1973. godine, na inicijativu Ivana Supeka i Ivana Goluba, upućen je poziv Rimokatoličkoj crkvi da se Marka Antuna de Dominisa rehabilitira. Odgovor je bio negativan: “ne prave se presedani s obzirom na rehabilitaciju jer tome ne bi bilo kraja.”
Iste, 1974. godine Ivan Supek, 21. prosinca na 350. obljetnicu “Dominisove lomače”, planira otvoriti 22. pagvaški simpozij “Znanost i etika” u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Razlog za to Supek vidi u temi simpozija koji će razmatrati etička načela koja su znanost učinila velikom. Prvo ističe tolerantnost i direktno je povezuje s Markom Antunom de Dominisom i njegovim zastupanjem “koegzistencije različitih vjerovanja i sustava kao puta ka svjetskom miru.” Međutim iz organizacijskih razloga simpozij biva prebačen na siječanj 1975. godine. Na otvorenju simpozija Supek predstavlja nakanu da se taj datum, prvi dan zime, predloži UNESCO-u kao svjetski dan tolerantnosti:
Ako i lomače više ne gore onako, načelo tolerantnosti i mirotvorna koegzistencija ostaju spasiteljskom porukom za ovaj tako zadrt, fanatiziran i militariziran planet. Afirmirajući pravo svakog naroda na samoodređenje i slobodan razvitak, to načelo u isti mah ističe uzajamno poštovanje i suradnju među narodima kao bitno za svjetsko jedinstvo.
Dvadeset godina kasnije, u Rabu je 2. listopada 1994. godine održan još jedan simpozij posvećen Dominisu (dio Međunarodne konferencije HAZU “Mir, ljudska prava i odgovornost intelektualaca” u Opatiji), u sklopu kojeg je tadašnji predsjednik HAZU Ivan Supek otkrio bistu Marka Antuna de Dominisa, rad kipara Koste Angelija Radovanija. Njegov je rad i medalja rapskog simpozija iz 1974. godine.
Medalja "Marcus Antonius de Dominis" za rapski simpozij u povodu 350. obljetnice Dominisove smrti Marko Antun Dominis i znanstvena prošlost otoka Raba
Kosta Angeli Radovani; Zagreb, 1974.
HPM-107926
Dominisovim povratkom u Englesku može se nazvati međunarodni simpozij o održan 6. svibnja 2008. godine u British Library u Londonu pod naslovom: Marco Antonio de Dominis (Rab 1560 – Rome 1624) – Catholic, Anglican and Ecumenist: A Celebration. Dvorana Britanske knjižnice bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. U publici su bili ugledni povjesničari, novinari, teolozi, sveučilišni profesori i studenti.
U 21. stoljeću u Hrvatskoj, održano je više skupova posvećenih Dominisu. U povodu 400. obljetnice imenovanja Marka Antuna de Dominisa splitskim nadbiskupom, u Splitu je od 16. do 18. rujna 2002. održan međunarodni znanstveni skup Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup, teolog i fizičar u sklopu manifestacije Tjedan knjige mediteranske tematike (Knjiga Mediterana), a u organizaciji Književnoga kruga Split, Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU.
UNESCO je godinu 2010. proglasio Godinom Marka Antuna de Dominisa. Tada je od 1. do 3. listopada u Rabu održan drugi znanstveno-stručni skup o njegovu životu i djelu u povodu 450. obljetnice njegova rođenja. Kao i s prvoga skupa održanog 1974., ponovo je upućen poziv Rimokatoličkoj crkvi da se Marka Antuna de Dominisa rehabilitira – odgovor je bio isti – negativan.
Video posvećen međunarodnom znanstvenom skupu "Život i djelo Marka Antuna de Dominisa" u povodu 450. obljetnice njegova rođenja (Rab, 2010.)
autor Anton "Medo" Vidović, objavljeno 27. ožujka 2013. (YouTube)
vlasništvo: Anton "Medo" Vidović
Iste 2010. godine, 12. rujna Hrvatska kulturna zajednica Wiesbaden održava javnu tribinu posvećenu Marku Antunu de Dominisu, a 19. studenog u Rijeci održan je još jedan znanstveni skup u organizaciji Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU i Povijesnog društva Rijeka. Dana 15. svibnja 2018. godine, u Gradskoj knjižnici Ante Starčevića u Zagrebu održana je tribina pod nazivom Marko Antun de Dominis – Glas iz prošlosti kao zalog budućnosti, u kojoj su sudjelovali Jasmin Milić (teolog i biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj), teolog i svećenik Ivan Golub te filozofkinja Vesna Tudjina.
Radom na znanstvenoj rehabilitaciji i promociji Marka Antuna de Dominisa te istraživanjem njegova života i djela, posvetio se početkom 2000-ih sveučilišni profesor Ante Maletić, za što je nagrađen godišnjom nagradom Slobodne Dalmacije za znanost 2009. godine. Jedan je od glavnih organizatora znanstvenog skupa na Rabu 2010. godine, a zaslužan je za objavu Dominisovih djela u Hrvatskoj s prijevodom na hrvatski jezik, s ciljem osvještavanja važnosti Marka Antuna de Dominisa:
Od prvoga susreta s djelom Marka Antuna de Dominisa, od spoznaje veličine njegova genija i dubine tragične sudbine, mislima sam vezan za ovu rijetko zanimljivu ličnost.
Prvo sam uočio dubinu zaborava u koju su utonuli on i njegovo djelo. U svijesti ljudi gotovo da ga nema. Preko 90% obrazovanih ljudi u Hrvatskoj nije ni čulo za Dominisa, a ni izvan Hrvatske ne stoji bolje.
