… nastojim najviše oko toga, (…) da se suzbiju razdori i da se kršćanskim vladarima oduzme prilika da smišljaju međusobna tlačenja i da pod izlikom vjere i religije remete javni mir i spokojstvo kršćanskog naroda tegobnim i doista bezbožnim ratovima …
Marcus Antonius de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit (Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup, objašnjava plan svog odlaska)
Marko Antun de Dominis; Heidelberg, 1616.
(Encyclopaedia moderna, br. 5-6, 1967.)
Dinastički sukobi, borbe za prijestolje, otpor apsolutističkoj i tuđinskoj vlasti, sve češća pojava imperijalističkih težnji te učestaliji vjerski i duhovni sukobi koji su rezultirali otvorenim ratovima, obilježili su Europu u razdoblju ranoga novoga vijeka, tijekom 16. i 17. stoljeća. Nadalje, to je i vrijeme kada dolazi do pojave i širenja protestantizma na području Europe, a kao odgovor na reformaciju javlja se i protureformacija, odnosno nastojanje Katoličke Crkve s ciljem zaustavljanja daljnjeg širenja protestantizma. Turbulentna zbivanja u tom razdoblju nisu zaobišla ni hrvatske zemlje: poput dinastičkih previranja, daljnjih osmanskih pretenzija na hrvatski teritorij, sudjelovanja Hrvata u Tridesetogodišnjem ratu, izbijanje epidemija zaraznih bolesti koje su uz ratne sukobe ostavile traga na stanovništvu …
Tridesetogodišnji rat / Plan treće opsade Regensburga 1634. (detalji)
bakrorez; Njemačka, poslije 1634.
HPM/PMH-29237
Od 1632. do 1634. godine Regensburg je u tri navrata opsjedan, osvajan i predavan. Grafički list prikazuje Regensburg u vrijeme treće opsade, 1634. godine.
Vjerski su sukobi tijekom 16. i 17. stoljeća vođeni u mnogim europskim zemljama. Primjerice u Francuskoj je izbio sukob između katolika i hugenota, u Nizozemskoj je vršen progon protestanata, a španjolski kralj Filip II. je radi pokušaja nametanja katoličanstva ušao u sukob s Engleskom, na čijem je području bjesnio građanski rat. Najveći vjerski i politički sukob ondašnjih europskih sila bio je Tridesetogodišnji rat (1618-1648.), koji je započeo kao sukob između katolika i protestanata. Rat je vođen između vodećih europskih sila i njihovih saveznika s ciljem postizanja vjerske i političke prevlasti na području Europe. Tridesetogodišnji rat završio je potpisivanjem Vestfalskog mira 1648. godine te se smatra mirom među narodima, vjerama i državama. Ovim je mirovnim ugovorom ojačao utjecaj Francuske i Švedske u Europi čime je izmijenjena politička ravnoteža: Švicarskoj i Nizozemskoj priznata je neovisnost, autoritet rimsko-njemačkog cara je ograničen, a najznačajnije je završetak vjerskih sukoba na području Europe, što je doprinijelo širem shvaćanju slobode savjesti i vjerske tolerancije.
Tridesetogodišnji rat / Konjanička bitka i Put na bojišnicu
Stefano della Bella (crtač), Israel Henriet (tiskar); Pariz, oko 1650.
HPM-34743, HPM-34744
U Tridesetogodišnjem ratu su na strani habsburške vojske sudjelovali i Hrvati, najčešće kao laki konjanici, poznatiji pod imenom Krovaten ili Krabaten. Godine 1646. na poziv hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda III. hrvatski je ban Nikola VII. Zrinski stigao u pomoć s 300 međimurskih konjanika. ″Ako ne budeš dobar/dobra, doći će Hrvat i odnijet će te!″ - legenda je to iz razdoblja Tridesetogodišnjeg rata, kojom su njemačke i švedske majke navodno u 17. stoljeću, ali i kasnije plašile svoju nestašnu djecu.
Govoreći o društvenim, vojno-političkim i vjerskim događajima 16. i 17. stoljeća ne smijemo zaboraviti i na pojavu zaraznih bolesti koje su dodatno oslabile već ionako mnogobrojnim sukobima napaćeno stanovništvo. Učestale su bile epidemije kuge ili crne smrti koja je od pojave sredinom 14. stoljeća uz visoku stopu smrtnosti na području Europe i dalje harala, potom epidemija malarije, ospica i tifusa.
Iako se činilo da će nakon višegodišnjih vojnih zbivanja u Europi nastupiti mirnije razdoblje, u tom vremenu i dalje je prisutna Osmanska opasnost koja ne jenjava. Osmanlije su nižući vojne uspjehe munjevito napredovali prema srednjoj Europi s ciljem osvajanja srca Europe, Beča. Na vrhuncu moći, u 15. i 16. stoljeću, Osmansko Carstvo proširilo je svoje granice na područje Bliskog istoka, Sjeverne Afrike do Alžira te na veći dio jugoistočne Europe.
Karta Slavonije, Hrvatske, Bosne i Dalmacije
kartograf Gerhard Mercator, izdavač Willem Janszoon Blaeu; Amsterdam, 2. pol. 17. st.
HPM/PMH-4700
Prodor Osmanlija početkom 16. stoljeća na teritorij hrvatskih zemalja rezultirao je postepenim gubitkom velikih dijelova hrvatskoga teritorija te sve češćeg pomicanja hrvatske granice prema zapadu. Godine 1521. započela su osmanska osvajanja u međuriječju Save i Drave kada je osvojen Srijem s Mitrovicom, Slankamen i Zemun, sljedeće godine pali su Blagaj, Unac i Rmanj te Knin i Skradin u dalmatinskom zaleđu, 1523. godine Ostrovica, a Sinj u ruke Osmanlija dolazi 1524. godine. Slavonske gradove poput Iloka, Vukovara i Osijeka Osmanlije su osvojile još prije Mohačke bitke 1526. godine. Tako su se pod kontrolom Osmanlija našla sva važnija hrvatska uporišta, a kraj daljnjeg osvajanja i sužavanja hrvatskoga teritorija nije se nazirao.
Područje Dalmacije s otocima u tom je vremenu bilo pod vlašću Mlečana koji su je 1409. godine kupili od napuljskog kralja, Ladislava Napuljskog, kolokvijalno govoreći za šaku dukata te su njome vladali sve do 1797. godine, izuzev Dubrovačke Republike koja je bila samostalna. Jedini preostali slobodni dio hrvatskoga teritorija, Banska Hrvatska, bio je u personalnoj uniji s Ugarskom.
Ferdinand I. Habsburg
(1503–1564.)
slikao Pieter Claesz Soutman, rezao Pieter van Sompel, 1644., tiskala i izdala k.k. Hof- und Staatsdruckerei, Beč, 1882.
fotogravura
HPM/PMH-28332
Osmanlije su u bitci kod Mohača 1526. godine porazile hrvatsko-ugarsku vojsku na čelu s kraljem Ludovikom II. Jagelovićem koji je tada poginuo. Od tog su trenutka započeli dinastički sukobi između Ferdinanda I. Habsburškog i Ivana Zapolje.
Godine 1527. Hrvatski je sabor uz podršku jednog dijela hrvatskog plemstva u Cetingradu za hrvatskog kralja izabrao Ferdinanda I., a dio se hrvatskih velikaša na Slavonskom saboru u Dubravi kraj Čazme odlučio za Ivana Zapolju. Politička previranja dovela su do građanskog rata koji je trajao sve do 1530. godine. Godine 1527. za hrvatskog kralja potvrđen je Ferdinand I. Habsburški koji je obećao sustavno pomagati obranu od Osmanlija u obliku izgradnje i učvršćivanja vojnokrajiškog obrambenog sustava poznatijeg kao Vojna krajina, a da bi smanjio osmanska pustošenja plaćao je i danak sultanu. Iako je Hrvatska 1527. godine ušla u državnu zajednicu s habsburškim zemljama radi zajedničke obrane protiv Osmanlija, i dalje je gubila svoj teritorij te se istočna granica hrvatskog teritorija pomaknula na liniju Sisak-Skradin-Korenica. Nepovoljnu političku i obrambenu situaciju iskoristili su Osmanlije u svojim daljnjim osvajačkim pohodima, zauzimanjem velikog dijela hrvatskog (Obrovac, Jajce, Banja Luka, Krbava i Lika) i ugarskog teritorija. Vrlo brzo u ruke Osmanlija pala je Požega te 1537. godine Klis koji je pod zapovjedništvom Petra Kružića duže vrijeme odolijevao osmanskim napadima. U narednim godinama Mlečani su u više navrata bezuspješno opsjedali Klis, a 1596. stotinjak je Hrvata, što uskoka što domaćeg stanovništva, pod zapovjedništvom splitskih plemića Ivana Albertija i Nikole Cindra na prepad zauzelo klišku tvrđavu. No, odgovor Osmanlija bio je brz i žestok te se nakon svega par mjeseci Klis ponovno našao pod osmanskom vlašću.
Medalja "400. obljetnica bitke kod Stubice (1573-1973.)"
Nikola Bolčević, Vladimir Mataušić; Zagreb, 1973.
HPM/PMH-31802
Uz tešku vojnu situaciju na dijelu hrvatskih zemalja koje nisu izravno bile zahvaćene ratom, izbijaju i seljačke bune, odnosno društveni pokreti uzrokovani povećanjem obveza i renti od strane crkvene i svjetovne vlastele, tj. nepovoljnim društvenim i gospodarskim položajem seljaštva. Seljačke bune, tipične za Europu ranog novog vijeka kako je ranije spomenuto, podizane su i na području hrvatskih zemalja, primjerice na dalmatinskim otocima, dok je u hrvatskoj historiografiji najpoznatija Velika seljačka buna iz 1573. godine pod vodstvom Ambroza Gupca na području sjeverozapadne Hrvatske.
U razdoblju 16. stoljeća za vrijeme osmanskih osvajanja, u hrvatskom graničnom području osim gubitka teritorija dolazi i do gubitka stanovništva. Dio stanovništva se sklonio u sigurnije krajeve Habsburške Monarhije, dok je drugi pao u ropstvo. Za vrijeme osmanske uprave koje se smatra jednim od najtežih razdoblja hrvatske povijesti, Osmanlije su sustavno naseljavali opustošena područja uz cijelu granicu (od istoka do zapada) i to pretežito stanovništvom pravoslavne vjeroispovijesti (Vlasi). Također zabilježen je i rast broja stanovništva u određenim gradovima, primjerice u Slavoniji u Osijeku, Požegi i Cerniku koji postaju upravna i gospodarska središta. Isti se proces odvijao i na području siromašnog dalmatinskog zaleđa. Drniš se spominje kao veći grad s oko 200 do 300 kućanstava te je pravi primjer gospodarskog razvoja tog vremena. Hrvatski je teritorij nakon mletačkih i osmanskih osvajanja krajem 16. stoljeća sveden na vrlo uzak pojas, ostatke ostataka nekada velikoga i slavnoga kraljevstva Hrvatskoga (reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae), s površinom manjom od 17.000 km2.
Reducirana karta Hrvatske s ikonografskim prikazom pobjede kršćanske vojske nad Osmanlijama kod Siska 1593.
kartograf Gerard de Jode; Antwerpen, poslije 1593.
HPM/PMH-3817
Na marginama reducirane karte Hrvatske prikazani su likovi vladara dviju zaraćenih strana i njihovih vazala: na lijevoj strani koja simbolizira zapad, prikazan je hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car Rudolf II. pred kojim kleči hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Toma II. Erdődy sa sabljom i kopljem na kojem je odsječena glava bosanskog beglerbega Hasan paše Predojevića, dok su na desnoj strani koja predstavlja istok prikazani osmanski sultan Murat III. pred kojim kleči ženski lik, sultanova sestra. Reducirana de Jodeova karta, s ikonografskim prikazom pobjede kršćanske vojske nad Osmanlijama kod Siska 1593. godine bila je informativnog karaktera.
Porazom osmanske vojske u bitci kod Siska 1593. godine označen je kraj hrvatsko-osmanskog rata (1493-1593.). Pobjeda kršćanske vojske pod vodstvom hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Tome II. Erdődya prekretnica je u ratovanju s Osmanlijama. Sisačkom bitkom zaustavljena su daljnja osmanska osvajanja hrvatskih zemalja te teritorijalno širenje Osmanskoga Carstva prema srednjoj Europi.
Imperii Caroli Magni et vicinarum regionum Descriptio… (Karta carstva Karla Velikog)
Petrus Bertius (kartograf); Pariz, 1620.
HPM-33276
Karta Europe je predložak za Interaktivnu kartu s prikazom života i djela Marka Antuna de Dominisa.
