Splitski nadbiskup i primas Dalmacije i Hrvatske

Od biskupske časti uzdignut sam na nadbiskupsku. (…) Trebalo je da neprekidno listam svete stare kanone, zaključke pravovjernih koncila, nauku crkvenih otaca i drevne običaje. Što da duljim? Jedino u njima našao sam najpotpunije sve što sam god tražio i još mnogo više...

---

Marcus Antonius de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit (Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup, objašnjava plan svog odlaska)
Marko Antun de Dominis; Heidelberg, 1616.
(Encyclopaedia moderna, br. 5-6, 1967.)

---

Početkom 1602. godine Marko Antun de Dominis odlazi iz Senja shvaćajući da je njegova biskupska stolica neodrživa te preko Raba i Ancone dolazi u Rim. Tamo se kreće u društvu hrvatskih intelektualaca i 16. srpnja 1602. godine biva primljen u članstvo hrvatske Bratovštine sv. Jeronima u Rimu, gdje se zbližava s Faustom Vrančićem, ocem hrvatske leksikografije i izumiteljem svjetskog glasa.

Bratovština sv. Jeronima u Rimu
bakrorezac Domenico de Rossi, Rim, 1704.
HPM/PMH-29359
Godine 1544. papa Pavao III. Bratovštini je potvrdio pravila u kojima su istaknuta njezina tri najvažnija zadatka: skrb za hodočasnike i izbjeglice iz domovine, potpora hrvatskim studentima u Rimu te izdavanje knjiga na hrvatskom jeziku. Mnogi ugledni Hrvati bili su njezini članovi, a neki od njih pokopani su u crkvi sv. Jeronima. Posebnu je brigu vodila oko izdavanja knjiga na hrvatskom jeziku, pa su njezinim zalaganjem tiskani brojni katekizmi i liturgijske knjige, mahom na glagoljici. 
U Papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu čuva se zapisnik sa sjednice na kojoj je Dominis primljen u bratovštinu.

Za vrijeme Dominisova boravka u Rimu umire splitski nadbiskup Domenico Foconi. Dana 15. studenog 1602. godine papa Klement VIII. je na molbu Splitskog kaptola, a uz pristanak mletačkog Velikog vijeća radi zasluga u pokušaju rješavanja uskočkog pitanja, za novog splitskog nadbiskupa imenovao Marka Antuna de Dominisa.

Dominis je nakon skoro 200 godina bio prvi splitski nadbiskup hrvatskog podrijetla. Nosio je naslov primasa Dalmacije i Hrvatske. No unatoč imenovanju, Dominis je svom protukandidatu udinskom dekanu Marziu Andreuzziju, kasnije trogirskom biskupu, bio obvezan isplaćivati godišnju „odštetu“ od 500 dukata.

Karta Splita i okolice
izdavač Simone Pinargenti; Venecija, 1573.
HPM-80869
Karta Splita sa zaleđem, s fokusom na grad Split. Na području samoga grada vidljive su zidine Dioklecijanove palače s važnim sakralnim (zvonik katedrale sv. Dujma) i fortifikacijskim objektima (kule). U splitskom zaleđu označeni su ostatci antičkog grada Salone. Karta je objavljena 1573. u Pinargentijevu izolaru Isole che son da Venetia nella Dalmatia, et per tutto l'Arcipelago, fino a Costantinopoli, con le loro Fortezze, e con le terre piu notabili di Dalmatia: nuouamente poste in disegno a beneficio de gli studio si di Geografia.

Od 1420. do 1797. godine Split se nalazio pod mletačkom vlašću. Zbog osmanskoga pustošenja okolice i osvojenja zaleđa nastupilo je razdoblje stagnacije, na što su donekle utjecale i mletačka gospodarska politika i česte epidemije. Unatoč tomu u 15. i 16. stoljeću Split je zadržao status jednog od vodećih kulturnih središta na istočnoj obali Jadrana. U gradu je djelovao krug humanističkih pisaca, povezanih s početcima književnosti na hrvatskom jeziku (Marko Marulić i njegov krug). Mletačka vlast 1581-1592. godine podiže lazaret i carinarnicu (Splitska skela), koji su omogućili novi gospodarski uzlet, Split postaje važan posrednik u trgovini između Istoka i Zapada. 

Uz dijecezanske poslove Dominis se u Splitu bavio poučavanjem svećeničkih kandidata matematici, logici i teologiji te pisanjem teoloških rasprava. Još od kada je bio senjski biskup, Dominis na prvo mjesto stavlja jednu od glavnih biskupskih dužnosti – propovijedanje, za što je i bio najspremniji po prirodnoj nadarenosti za govorništvo i po teološkoj učenosti:

Zbog toga sam odlučio da moram, napustivši mutne potočiće, svakako pristupiti izvorima svetih otaca. Čitajući ih radi propovijedi i razmišljajući o svetim kanonima radi upravljanja crkvom, počeo sam u tome uživati. Odatle mi, dok to još nisam htio i dok sam to odbijao, u više navrata zablistaše zrake nekog novog svjetla.

Vrlo brzo dolazi u sukob sa splitskim Kaptolom oko popunjavanja kanoničkih mjesta te s bosanskim franjevcima nastojeći proširiti svoju izravnu crkvenu vlast i na područja biskupija makarske i duvanjske. Zatim sa splitskim plemstvom koje je željelo što prije osloboditi Klis od Osmanlija, ali i trogirskim biskupom Andreuzzijem koji je i dalje tražio plaćanje odštete od petsto dukata, tj. naknade koju je kao Dominisovu protukandidatu za nadbiskupsku stolicu, odredio papa Klement VIII. Ta visoka svota bila je za Dominisa neostvariva u razdoblju neposredne opasnosti od Osmanlija i pošasti kuge u Splitu. U rješavanje spomenutih sukoba i sporova neizbježno su bile uvučene vrhovne crkvene vlasti u Rimu i državne u Veneciji.

Mali pečat Splitskoga kaptola i Karta splitskog područja 
pečat: dar Ivana Kukuljevića Sakcinskog, 2. polovica 19. stoljeća; karta: autor Martin Kolunić Rota, izdavač Stefano Scolari; Venecija, oko 1570.
HPM/PMH-16733, HPM-106345
Riječ je o otisku malog pečatnjaka koji se vjerojatno koristio početkom 17. stoljeća, u vrijeme kada je Marko Antun de Dominis bio splitski nadbiskup. Pečat se u fundusu Hrvatskog povijesnog muzeja nalazi zaslugom Ivana Kukuljevića Sakcinskog (više u izložbenoj cjelini Biskupovanje u uskočkom Senju).
Karta splitskog područja od Trogira na zapadu do Omiša na istoku, s prikazanom sjevernom stranom otoka Čiova, Šolte i Brača, Kaštelanskim zaljevom s Kaštelima i Kaštelanskim poljem te manjim mjesta podno planina Mosora i Svilaje. Gradovi Trogir, Split i Klis te Omiš prikazani su panoramski, dok se u zaleđu Splita naziru ruševni ostatci antičke Salone. Signatura hrvatskog bakroresca i kartografa te Dominisova suvremenika, Martina Kolunića Rote, nalazi se u donjem desnom kutu karte („Martinus Rotta“). 

Godine 1606. Dominis boravi u Veneciji radi razmirica sa svojim Kaptolom. Neslaganje između Venecije i Rimske kurije doseglo je vrhunac nakon interdikta pape Pavla V. (Camillo Borghese, 1605-1621.) nad Mletačkom Republikom 17. travnja 1606. godine. Dominis je stao na stranu Mletačke Republike te odmah piše polemički rad Martellino (objavljen 26. svibnja 1606.), smatrajući da se papa ne treba miješati u svjetovnu vlast koja nije u skladu s crkvenim zakonima i vjerskim načelima i predlaže kompromisno rješenje spora:

Malo kasnije došlo je do Mletačkog interdikta. tada su rimske tužbe počele zlostavljati sve nas biskupe pod tom vlašću, odnoseći se prema nama kao prema prostim ovcama, zatucancima i osobama bez savjesti. Nisam mogao a da ne sastavim našu obranu…

Godine 1607. izglađen je sukob između Venecije i pape, a Dominis se vratio u Split. Mjesec dana prije njegova povratka u Splitu je izbila epidemija kuge. Nadbiskup koji se tek nedavno vratio iz Venecije, zalazio je među oboljele te je na taj način svojim primjerom među svećenstvom ukazao na nesebičnu pomoć potrebitima, ne mareći pritom o vlastitom zdravlju. Uz brigu o unutrašnjem redu i ustrojstvu svoje nadbiskupije, Dominis se istovremeno posvetio i proširenju splitske katedrale te je 1615. godine dao sagraditi novi kor:

Crkva je mala i vrlo tijesna za toliki puk. Kor je usred crkve, također prilično tijesan, pa u nj ne može stati sve svećenstvo. Bile su i orgulje, stare i sasvim dotrajale, pa su neupotrebljive, ali već se grade nove.

Razglednica s prikazom splitske Katedrale i Detalj splitskog kora: majstor pri radu
razglednica: neutvrđeno autorstvo, mjesto i vrijeme nastanka; crtež: Split, 1940-ih
HPM-101079/975; HPM/PMH-29681
Godine 1615. zbog problema skučenosti splitske Katedrale, Dominis daje sagraditi novi kor s istočne strane (stari kor postao je prostorno premali). Rastvaranjem prezbiterija približava običnom puku sakrament euharistijske žrtve, a drvene naslone korskih klupa, uklapa u novo zdanje kora i to u obliku u kojem su u 15. stoljeću bili postavljeni u prezbiteriju. Dnevna je svjetlost s osobitom pozornošću unesena u baroknu unutrasnjost kora, u čemu se vidi Dominisovo zanimanje za osvjetljenje mračne unutrašnjosti katedrale, a povezano je i s njegovim istraživanjima iz optike. Međutim, u težnji za povećanjem skučenog prostora, uništeno je središnje polje friza Dioklecijanova mauzoleja u Splitu.
Odluka o proširenju kora donesena je na kaptolskoj sjednici održanoj 29. listopada 1608. godine. Zbog skupoće radova Dominis odlučuje dati svojih 200 dukata, a za pomoć se obraća i vladi u Veneciji koja također daje prilog od 200 dukata, što je vidljivo iz pisma splitskog gradskog kneza Jakova Contarinija duždu 1. rujna 1615. godine: "...potporom samog monsinjora povećao se ovaj predivni hram, te malo nedostaje da ga se usavrši, a treba reći istinu bilo je prikladno, u gradu u koji dolazi toliko različita svijeta zbog njegove veoma važne uvozne i izvozne luke, proširiti ovu crkvu koja je bila odveć uska i mračna, a sada može pokazati divnu starinu i osobito umijeće s kojim je car Dioklecijan dao sagraditi..."

U Splitu Dominis započinje “sudbinski dvoboj svog vremena, otpočinje ga jedinim oružjem koje mu je bilo dano, pisanom riječi…” Tako nastaje njegovo životno djelo De republica ecclesiastica (O crkvenoj državi).

Nezadovoljstvo Rimske kurije, koja mu ni ranije nije bila osobito sklona, raslo je i dalje, ometajući ga u daljnjem nadbiskupskom radu te između 1607. i 1616. godine sve više boravi u Mlecima. U Veneciju Dominis prenosi dio svoje bogate knjižnice, u kojoj je bila i Marulićeva Institucija ili Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, oko 1496., prvo poznato izdanje 1507.).

Godine 1608. u Veneciji je demonstriran prvi dalekozor, a Dominis potaknut tim događajem i Galilejevim pokušajem konstruiranja i uporabe dalekozora, nadopunjuje svoj stari tekst novim istraživanjima i objavljuje svoj znanstveni prvijenac iz optike 1611. godine, pod nazivom De radiis visus et lucis in vitris (O zrakama vida i svjetlosti u zrakama i dugi). Urednik izdanja i suprug Dominisove nećakinje Franice, Giovanni Bartoli o Dominisovu interesu za znanost ostavlja posvetu:

Češće mi je godilo zapitkivati ga što on misli o onom novom uređaju, što ga je, kako se razglasilo, radi motrenja onoga što je veoma udaljeno našijenac i vrstan matematičar Galilei nedavno javno prikazao, pa u Veneciji upravo objavio.

Duga, 2022.
privatno vlasništvo
Marko Antun de Dominis u periodu od 1587. do 1591. godine, dok je predavao matematiku u Padovi, piše dva djela iz fizike koja objavljuje više od 20 godina kasnije. Prirodne znanosti, iako više nije imao vremena za njih, bile su u njegov trajni interes, i s vremena na vrijeme bi im se vraćao. 

Dominis u De radiis visus et lucis in vitris (O zrakama vida i svjetlosti u zrakama i dugi) najveći doprinos daje zaključujući da je povećanje slike predmeta ovisno o povećanju vidnog kuta, zatim tumači pojavu duge i navodi rezultate prethodnika (npr. Aristotela). On je prvi hrvatski autor koji se bavio problemom fiziološke optike u vrijeme kada se ona tek razvijala te pokušava objasniti nastanak slike u oku i piše o korekcijskim naočalama. Zanimljivo je da iste, 1611. godine Johannes Kepler objavljuje svoje djelo Dioptrice, u kojem je prvi put znanstveno definirana kratkovidnost.

Isusovac Giuseppe Biancani (1566–1624.) iz Bologne, profesor matematike na isusovačkom učilištu Collegio di San Rocco u sastavu Sveučilišta u Parmi, učenik Marka Antuna de Dominisa u Bresciji, 1615. godine u svojoj Kronologiji slavnih matematičara uz naslov Dominisove rasprave naveo je tko joj je autor: "Marcus Antonius de Dominis", ali je 1620. godine u djelu Apparatus ad mathematicarum studium uz isti naslov izostavio ime autora, čija su djela 1616. godine stavljena na Indeks zabranjenih knjiga.

Dominis nastavlja rad na svom životnom djelu De republica ecclesiastica (O crkvenoj državi) i dovršava pisanje prve knjige, od predviđenih deset, u kojima planira izložiti razloge svog nezadovoljstva politikom Katoličke crkve. Dominisov kritički stav prema Rimu imao je dublje korijene: nezadovoljstvo autokratskim vođenjem Crkve, korumpiranošću i nemoralom u kuriji te trgovanjem oprostima, iskorištavanjem proznovjerja i iskrivljavanjem izvornog kršćanskog nauka.

Godine 1612. kurija je bila informirana o pripremi Dominisovog opsežnog „heretičkog“ dijela protiv pape i Katoličke crkve (O crkvenoj državi) te mu je savjetovano da odustane od pisanja. Radi učestalih sukoba s crkvenom, ali i svjetovnom vlašću, nezadovoljstva i lošeg zdravstvenog stanja, Dominis je 1613. godine na mjesto koadjutora predložio Vicka de Franceschija iz Kopra. Nadao se papinskoj pisanoj potvrdi o prihvaćanju de Franceschija na dužnost koadjutora te se ne odaziva pozivu u Rim radi straha od inkvizicije. Stoga je početkom 1614. godine otišao papinu nunciju u Veneciju. Kurija je u međuvremenu odbila Dominisovu molbu za pomoćnika i savjetovala mu da se odrekne nadbiskupske stolice, što je on 1616. i učinio. Za novog splitskog nadbiskupa papa je 22. kolovoza 1616. godine imenovao Dominisovog nećaka, Sforzu Ponzonija (1581-1640.).

V. karta Europe
autor Giacomo Gastaldi, izdavač Niccolo Bascarini; Venecija, 1548.
HPM-80947
Karta Europe s prikazom Italije i Ilirika te jadranske obale s otocima. Gastaldijeva karta nastala je na temelju Ptolomejeve Pete karte Europe (Quinta Europae Tabula) i smatra se jednim od najranijih dostupnih kartografskih prikaza Europe.

U Splitu se Marko Antun de Dominis družio s Ivanom i Agostinom Capogrossom, poznatim trgovcima i uglednim građanima. Bio je s njima i rodbinski povezan, njegov je nećak oženio njihovu sestru. Augustin Capogrosso bio je pod utjecajem Dominisovih reformatorskih ideja, što ga je 1619. godine dovelo pred sud Inkvizicije. Potkraj ožujka 1620. godine, nakon dugotrajnog saslušavanja svjedoka obrane, moglo se očekivati da će se proces završiti povoljno za Agostina. Međutim, baš tada on nenadano umre 8. travnja, a parnica je službeno okončana 30. travnja bez ikakve presude...

Svjestan da se njegovoj splitskoj i mletačkoj epizodi bliži kraj, u Veneciji početkom 1614. godine Dominis započinje pregovore o svom odlasku u Englesku sa sir Dudleyem Carletonom, ondašnjim engleskim poslanikom, što i čini u rujnu 1616. godine.

Dana 12. siječnja 1616. godine Marko Antun de Dominis iz Venecije upućuje oproštajno pismo Splićanima, Kaptolu i svećenstvu, i završava ga riječima:

Na kraju od svih zajedno i od svakog pojedinačno, tražim oproštenje ako sam, bilo svojim lošim primjerima, bilo svojim nemarom u vršenju pastirske službe, kome dao povoda za ljutnju i žalbu.

Splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis bio je zaslužan za promicanje glazbene umjetnosti u Splitu. Zato je važno napomenuti da na njegov poziv 1603. godine u Split dolazi talijanski skladatelj Veronežanin Tomaso Cecchini (1582–1644.), koji do 1614. godine djeluje u Splitu i potom do smrti, u Hvaru. Prvo poznato Cecchinijevo djelo je zbirka madrigala uz instrumentalnu pratnju Amorosi concetti… libro primo iz 1612. godine, koju je posvetio članovima ugledne splitske obitelji Capogrosso, prijateljima i pristalicama nadbiskupa Dominisa. Iz “splitskog razdoblja” zna se za još dvije Cecchinijeve zbirke: Canti spirituali i Motetti concertati a due voci, obje iz 1613. godine. U razdoblju od preko 30 godina, Cecchini je obavljao razne glazbeničke dužnosti, bio je maestro di cappella stolnih crkava, učitelj pjevanja i orguljaš.

Nekadašni visokorazvijeni glazbeni život u Splitu iz Cecchinijeva razdoblja, novi splitski nadbiskup Sforza Ponzoni riješava dovodeći Ivana Lukačića (1587.?-1648.), koji je u crkvi sv. Jeronima u Rimu 23. ožujka 1615. stekao naslov magister musices. Od 1620. godine do kraja života, Lukačić je u Splitu maestro di cappella katedrale te gvardijan samostana sv. Frane (do studenoga 1644. godine, uz dva kraća prekida), u kojem je vodio i zbor.

Djelujući u prvoj polovici 17. stoljeća u Dalmaciji, Tomaso Cecchini ostavlja trajne tragove u hrvatskoj glazbi te je uz Ivana Lukačića naš glavni predstavnik ranog baroka.

---