Biskupovanje u uskočkom Senju

Kroz gromove, jauk i urnebes čuješ starinsku pjesmu, bura pjeva:
Čuvaj se senjske ruke!

---

August Šenoa: Čuvaj se senjske ruke; Vienac, 1875.

---

Nakon znanstvenog i redovničkog rada u Veroni, Padovi i Bresciji Marko Antun de Dominis postaje senjski biskup. Njegovo je djelovanje u tom razdoblju bilo više diplomatske i svjetovne nego crkvene naravi.

Marko Antun de Dominis 
ulje na platnu, oko 1596.
HPM/PMH-2476
Najstariji poznati portret Marka Antuna de Dominisa, rad nepoznatog talijanskog slikara s konca 16. stoljeća. Prikazan je u dobi oko 36 godina. Pretpostavlja se da je ovaj portret od Inkvizicije sačuvala Dominisova obitelj. Crkva je kroz povijest stvarala galerije portreta visoko pozicioniranih predstavnika, međutim galerija portreta senjsko-modruških biskupa u Senju, na žalost počinje upravo nakon Marka Antuna de Dominisa. 

Ovaj portret su rapski plemići Nimire (Antun i Petar Nimirić), koji su s Dominisom bili u srodstvu, darovali 1852. godine Narodnom muzeju u Zagrebu (danas Hrvatski povijesni muzej). U Narodnim novinama 273/XVIII od 27. studenog 1852. godine pod rubrikom Narodni dom. Museum. navedeno je darovanje: "Gpda. Antun i Petar Nimirić: popersje od Dominisa arcibiskupa Splitskoga, s tom pogodbom, da se njima jedna manja kopia od te slike u 4dni pošalje, kad se bude litografirala. / U Zagrebu dne 26. studena 1852. D.R" 

Od 3. listopada 1922. do 5. lipnja 1923. godine portret je restaurirao Ferdo Goglia, koji se smatra našim prvim "istinskim restauratorom", odnosno restauratorom-stručnjakom. On je od 1915. godine radio za Arheološko-historički odjel Narodnog muzeja u Zagrebu (od listopada 1917. godine obnovio je nekoliko stotina uljenih slika) i od 1920. godine za Strossmayerovu galeriju starih majstora. Vodio je bilješke o restauratorskim zahvatima (dvije bilježnice u Dokumentaciji HPM), u kojima se pod brojem 104 nalazi podatak vezan uz Dominisov portret. Na poleđini portreta se nalazila cedulja na kojoj je bilo zabilježeno: "Dominis Marko Antun biskup senjski, kašnje arcibiskup Splitski. Poklonio Antun Nimirić župnik u Rabu." 

Dominisov portret je bio izložen na izložbi Povijesnog muzeja Hrvatske Portreti 16-18. stoljeća 1982. godine i po prvi put katalogiziran u istoimenom katalogu muzejskih zbirki XX. Bio je izložen i na izložbi Portreti i namještaj iz zbirki Hrvatskog povijesnog muzeja 1995. godine. 

Za života, Dominisa su portretirali Nizozemac Michiel Jansz Mierevelt i Venecijanac Domenico Tintoretto. Nekoliko je Dominisovih portreta o kojima postoje arhivski podaci, izgubljeno. Tintorettov portret iz 1615. godine vlasništvo je engleske obitelji Cavendish, a Mierveltov portret koji se nalazio u zbirci kralja Charlesa I. je izgubljen. Oba su bili predlošci za Dominisove grafičke portrete. 

Kada njegov stričević (bratić) Antun, na poziciji senjskog biskupa pogiba zajedno s vojskom generala Jurja Lenkovića u borbi protiv Osmanlija pod Klisom 27. svibnja 1596. godine, Marko Antun postaje kandidat za mjesto senjskog biskupa. Još za vrijeme Antunova života često je boravio u Senju i pomagao mu u pastoralnim aktivnostima. Iste, 1586. godine istupa iz Družbe Isusove radi neslaganja s redom i osobnih nazora, o čemu piše kasnije:

Tada, već je od toga dvadeset godina, bijah promaknut za biskupa Senja, uz ne malo žaljenje mojih otaca isusovaca, jer me za svoju Družbu nisu smatrali ni doživljavali kao nekorisna i dokona (malo držim do te ljudske slave, osim ako ona može služiti na slavu Božju) (…) …teško su podnijeli što sam promaknut u biskupsku čast. To promicanje bilo je za mene prva značajna prigoda da se, takoreći, iz oblaka, iz suptilnih skolastičkih rasprava i špekulacija spustim na zemlju te ovo svoje proučavanje pretvorim u djelotvornu duhovnu skrb za duše i Crkvu.

Karta kliške tvrđave 
autor Domenico Zenoi, izdavač Simone Pinargenti; Venecija, 1573.
HPM-80859
Karta Klisa, strateške tvrđave za obranu od Osmanlija, smještene u dalmatinskom zaleđu između planina Mosor i Kozjak. Pinargenti je kartu kliške tvrđave 1573. godine objavio u svom izolaru Isole che son da Venetia nella Dalmatia, et per tutto l'Arcipelago, fino a Costantinopoli, con le loro Fortezze, e con le terre piu notabili di Dalmatia: nuouamente poste in disegno a beneficio de gli studio si di Geografia.
Tvrđavu Klis su, zbog važnog strateškog položaja na razmeđu dalmatinske obale i zaleđa prema Bosni, htjele tri velike sile: Osmansko i Habsburško Carstvo te Mletačka Republika.

U riznici kapele sv. Jurja u kraljevskom zamku u Windsoru u Engleskoj, gdje je Marko Antun de Dominis bio dekan (1618-1622.), nalazi se rukopis zapisnika istražnog postupka provedenog u Grazu, koji je vođen s ciljem da se ustanovi je li Dominis pogodna osoba za položaj senjskog biskupa. Saslušano je sedam svjedoka, među njima i Ivan Krstitelj Clarius (liječnik nadvojvode Ferdinanda), koji za Dominisa smatra ne samo da je prikladan i sposoban da upravlja senjskom biskupijom, nego štoviše da crkvom vrlo dobro i vrlo uspješno vlada, i to zbog vrlina i duševnih darova, koje je u njemu sam spoznao tijekom dugih godina druženja i poznanstva, a o kojima je također čuo od mnogih drugih doktora i čestitih ljudi.

Dominis je senjskim biskupom postao uz potporu Mlečana i austrijskoga cara Rudolfa II., a smatralo se da bi kao posrednik između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije mogao doprinijeti rješavanju tzv. uskočkoga pitanja. Rudolf II., uz odobrenje isusovačkog generala Claudia Aquavive od 3. ožujka 1597. godine, “pred-imenuje” Marka Antuna senjskim biskupom.

Pečat i grafički portret Rudolfa II. Habsburškog 
(austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj, 1576-1608.)
pečat: 16./17. stoljeće; grafika: slikao Pieter Claes Soutman, rezao Pieter van Sompel, 1644., tiskao i izdao k.k. Hof- und Staatsarchiv; Beč, 1884.
HPM/PMH-26061, HPM/PMH-28349
Najstariji sin i nasljednik Maksimilijana II., kao vladar nije bio osobito uspješan (njegove su pogreške dovele do Tridesetgodišnjeg rata). Bio je veliki patron renesansnih i manirističkih umjetnika, potakao je napredak znanosti. Iako odgajan kao katolik na španjolskom dvoru svojih stričeva, Rudolf je tolerirao protestantizam. Godine 1583. preselio se u Prag koji je tako postao prijestolnicom monarhije. Godine 1593. započeo je dug i neodlučan rat sa Osmanlijama, koji je potrajao sve do 1606. godine, i doveo do pobune ugarskih velikaša predvođenih Stjepanom Bocskayjem. Godine 1605. Rudolfa je obitelj prisilila da upravljanje Ugarskom povjeri mlađem bratu, nadvojvodi Matiji, koji ga je konačno i prisilio da se odrekne vlasti.

Iste, 1600. godine kada je u Padovi promoviran kao doktor teologije, papa Klement VIII. (Ippolito Aldobrandini, 1592-1605.) 13. kolovoza, Dominisa imenuje senjskim biskupom i upraviteljem modruške biskupije. Nakon papinskog imenovanja proveden je postupak biskupskog imenovanja u Grazu, a posvećenje je održano u Veneciji u listopadu 1600. godine. Međutim, njegove dužnosti na funkciji senjskog biskupa počinju nekoliko godina ranije, a glavna preokupacija mu je rješavanje uskočkog pitanja.

Pečati senjskog biskupa Marka Antuna de Dominisa
HPM/PMH-17184
Uz pečate su priloženi papirići s tekstom (rukopisi Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Mijata Sabljara): "Grb od arcibiskupa Dominis-a, taj pečat nalazi se u Rabu kod g. plovana Antuna Nimirić-a [Nimira]"; "Pečat Marka Antuna de Dominisa. Izvornik ... nalazi na otoku Rabu kod porodice Nimira."  Rapska obitelj Nimira je bila u rodbinskoj vezi s obitelji de Dominis. 
U Zbirci heraldike i sfragistike Hrvatskog povijesnog muzeja čuva se veliki broj predmeta (grbova, pečatnjaka i pečata) koji datiraju od 14. stoljeća do razdoblja djelovanja Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816-1889.). Kukuljević je dio tih predmeta osobno sakupljao i darovao Narodnom muzeju, dok je dio pribavljen na njegov poticaj preko pojedinaca i Družtva za jugoslavensku povĕsticu i starine. Dio pečata je otkupljen nakon njegove smrti s napomenom da potječu "Iz Zbirke Kukuljević". Mijat Sabljar (1790-1865.) je bio član odbora Družtva za jugoslavensku povĕsticu i starine. Zauzimao se za osnutak Narodnoga muzeja u Zagrebu (danas Hrvatski povijesni muzej, Arheološki muzej u Zagrebu i Hrvatski prirodoslovni muzej), utemeljivši svojim darovima brojne zbirke, među njima i sfragističku.

Uskoci su Mlečanima zadavali mnogobrojne probleme: od pljačke i pljenidbe brodovlja, napada na mletačke posjede na otoku Rabu te na okolnim otocima, narušavanja suverenosti Mlečana na području istočnog Jadrana do remećenja i ugrožavanja mletačko-osmanske trgovine i njihovih međusobnih odnosa. Habsburška Monarhija je pak radi konstantne osmanske opasnosti u unutrašnjosti na senjske uskoke gledala kao na najučinkovitiju obranu granica Monarhije. Mletačke i habsburške vlasti predlagale su nekoliko rješenja za rješavanje uskočkog pitanja. Dominisov prijedlog bio je da se pitanje uskoka riješi njihovim razvojačenjem, odnosno da uskoci postanu vezani za zemlju, baveći se poljodjelstvom, stočarstvom i trgovinom te da ih se preseli s jadranske obale u unutrašnjost hrvatskih zemalja.

Senj (SEGNA HABITATA DA SCOCHI)
bakrorezac Georg Keller (?), Frankfurt, 1617.
HPM/PMH-3681
Senjska je kapetanija osnovana 1469. godine za obranu od osmanske i mletačke ekspanzije. Utemeljio ju je Matija Korvin pošto je preoteo Senj Frankopanima. Padom Klisa 1537. u osmanske ruke, u Senj su došli uskoci, a pridružili su im se i bjegunci s mletačkoga teritorija (venturini). Godine 1558. senjski kapetan Ivan Lenković podigao je na brdu iznad grada tvrđavu Nehaj. Uskoci su bili neregularni vojni odredi koji su nerijetko nastupali neovisno o volji kapetana i krajiških vlasti. 
 
O uskocima postoje razne legende i misli: "Jedina tvrđava u državi"  (Rudolf II), "Borba između Mletaka i uskoka nalik je na boj između lava i komarca" (Minuccio Minucci), "Izgleda da su imali pogodne i vjetrove, i more, i đavole" (Minuccio Minucci), "Bog vas čuvao senjske ruke" (mletačka uzrečica). 

U razdoblju od 1599. do 1601. godine Dominis je u diplomatskoj misiji te putuje zemljama srednje Europe: u Prag caru Rudolfu II., austrijskom vojvodi Ferdinandu II. u Graz, kranjskim staležima u Ljubljanu, vlastima u Veneciju i obalom od Rijeke do Zadra, pokušavajući od europskih vladara osigurati pomoć i novčana sredstva za organiziranje preseljenja i smještaja uskoka.

Međutim, mletačke i habsburške vlasti nisu postigle dogovor oko rješavanja uskočkog pitanja, a ni sami uskoci nisu prihvaćali Dominisov prijedlog. Problemi s uskocima dodatno su se pogoršali kada je Ferdinandov general Josip Rabatta 2. veljače 1601. godine pogubio vođe uskoka te je 250 uskoka prisilno preselio preko Velebita. Za odmazdu uskoci su ubili carskog generala, a Dominisu koji se nalazio u diplomatskim misijama izvan Senja, zaprijetili su smrću. Da bi izbjegao zasjedu uskoka, Dominis je 1602. godine kriomice doputovao na otok Rab. Uvidjevši da je njegov položaj senjskog biskupa neodrživ, Dominis preko Ancone odlazi u Rim, gdje se kretao u društvu hrvatskih intelektualaca i uglednika.

Pogled s Nehaja, 2024.
Dokumentacija Hrvatskog povijesnog muzeja
Papa Klement VIII. povjerio je Dominisu diplomatsku misiju u svrhu rješavanja uskočkog pitanja na preporuku zadarskog nadbiskupa Minuccija Minuccija (1551-1604.); autora djela Historia degli Vscochi (Povijest uskoka, 1602. ili 1603.), koje je dopunio Paolo Sarpi (dopunjena verzija tiskana 1617). Međutim, napustivši Senj 1602. godine, Dominis priznaje neuspjeh. 
Nakon Uskočkog rata (1615–1618.) između Venecije i Habsburgovaca, uskočki su brodovi spaljeni, a uskoci su premješteni dublje u zaleđe grada, dio odlazi u službu u garnizone Brinja i Otočca, Pazina i Učke. Za glave onih koji su namjeravali i dalje sudjelovati u prepadima bile su raspisane nagrade.

Službeno je dužnost senjskog biskupa Dominis obavljao od papinske potvrde imenovanja 13. kolovoza 1600. do 15. studenog 1602. godine, kada ga papa Klement VIII. imenuje splitskim nadbiskupom.

O vremenu Dominisova biskupovanja u Senju piše August Šenoa oko 270 godina kasnije u pripovijesti Čuvaj se senjske ruke (1875.), u kojem Dominisa prikazuje kao neprijatelja uskoka, dok uskoke glorificira kao nacionalne junake.

---