Sveto pismo, crkveni oci i koncili ne žele ostati nepoznati,
I sama istina živo želi izaći odatle na vidjelo.
Kršćanin sam, katolik, biskup i borac.
Moje biskupsko djelovanje, Crkvu, Krista i vjeru
potvrdit će moje pero, jezik, život i sama smrt.
Niti mogu postići više, niti mi je dopušteno manje.
Prijevod latinskog natpisa s grafičkog portreta Marka Antuna de Dominisa iz londonskog izdanja prvog sveska De republica ecclesiastica (1617.)
(Encyclopaedia moderna, br. 5-6, 1967.)
U Veneciji početkom 1615. godine Marko Antun de Dominis, nakon što ga je mletačko Vijeće desetorice odbilo izručiti Rimu, odlučuje otići u London. Anglikanska crkva pod kraljem Jamesom I. Stuartom, Dominisu se činila manje ekstremna od drugih radikalnih protestantskih crkava, a kralj James I. slovio je kao prosvijećen, tolerantan i sklon znanosti.
Preko fra Paola Sarpija, učenjaka i vođe mletačke oporbe protiv pape, Dominis dolazi u kontakt s engleskim poslanicima u Veneciji, sir Henryjem Wottonom i sir Dudleyjem Carletonom te posredno pregovara s canterburyjskim nadbiskupom Georgeom Abbotom i engleskim kraljem Jamesom I. o uvjetima dolaska.
Venecija, 1996.
privatno vlasništvo
U rujnu 1616. godine, nakon sređivanja poslova u Splitu, tajno iz Mletaka Dominis kreće na svoje tromjesečno putovanje (koje naziva “hodočašće”) pod imenom dubrovačkog trgovca Matije Lukarevića, u pratnji engleskog plemića Roberta Barnsa i svog nećaka Žvana.
Iz Venecije se zaputio kroz mletački teritorij Brescia-Bergamo prema Švicarskoj, do Basela te dalje prema Heidelbergu i porajnskim zemljama. U Heidelbergu je iste godine objavio svoj proglas na latinskom jeziku osuđujući papinstvo i zastupajući jedinstvo crkve Marcus Antonius de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit (Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup, objašnjava plan svog odlaska). Također, navodeći razloge odlaska, napominje da bježi od zabluda, zloupotreba i naglašava da se zbog ljubavi koju duguje svetoj katoličkoj crkvi nikada od nje neće odijeliti:
Da moj odlazak, koji svakom drugom izgleda nenadan i nagao, a s moje je strane dobro promišljen i dozrijevao je barem deset godina, te s dobro odmjerenim vaganjem odlučen, ne bi u našim krajevima izazvao nikakvo čuđenje, ni kod osoba koje nisu dobro upućene u moje misli polučio ikakve ružne osjećaje mojom krivnjom ako bih šutio, zaključio sam da je potrebno, štoviše nužno, da prikladnom obavijesti iznesem razloge ove moje ne više nagle ni brzoplete, nego dobro odvagnute odluke.
Karta njemačkih zemalja
autor Sebastian Münster, izdavač Heinrich Petri; Basel, 1542.
HPM-33275
Karta njemačkih zemalja „obrnute orijentacije“, s prikazom juga uz gornji rub, a sjevera uz donji rub karte. Ova karta smatra se jednom od najboljih ondašnjih modernih karata njemačkog područja, a objavljena je u Münsterovom djelu Geographia, novom izdanju Ptolomejeve Geografske upute. Uz Ptolomejeve karte, Münsterova Geografija sadrži i brojne modernije kartografske prikaze, poput prve odvojene karte četiriju kontinenata, najranije dostupne karte Skandinavije te prve karte Engleske.
Elizabeta, kćer Jamesa I. Stuarta, udala se 1613. godine za falačkog kneza izbornika Fridrika, pripadnika protestantske grane dinastije Wittlesbach koja je vladala njemačkim zemljama na području Porajnja. Uselili su u njegov dvorac u Heidelbergu, kulturno i povijesno iznimno značajnom njemačkom gradu. Na samom početku Tridesetogodišnjeg rata, u studenom 1619. godine Fridrik i Elizabeta okrunjeni su za češkog kralja i kraljicu, no njihova vlast nije dugo potrajala. Naime, Habsburgovci na čelu s carem Ferdinandom III. zaratili su protiv čeških protestantskih plemića i pobijedili ih 1620. godine. Elizabeta i Fridrik bježe iz Češke, a zbog kratkoće svog tamošnjeg vladanja dobili su naziv Zimskog kralja i Zimske kraljice. Elizabetin unuk George I. postao je 1714. godine britanskim kraljem, upravo po njenoj liniji nasljeđivanja.
Uz mnoštvo njemačkih toponima, na karti je prikazan i Heidelberg, staro kulturno središte koje je važnu ulogu odigralo u doba reformacije, a u kojem je Dominis, tijekom putovanja prema Engleskoj 1616. godine, objavio svoj Proglas i bio gost Elizabete, kćeri Jamesa I. Stuarta.
Iste godine Proglas je objavljen na engleskom jeziku u Londonu te se prevodi na mnoge jezike u protestantskim zemljama, u kojima su Dominisova djela prihvaćena s oduševljenjem jer su bila shvaćena kao borba protiv zajedničkog neprijatelja.
Dominisov Proglas stiže i u Nizozemsku gdje u Rotterdamu, na svom putovanju prema Londonu, Dominis upoznaje oca međunarodnog prava Huga Grotiusa, koji je bio jedan od najgorljivijih zagovornika ideja koje zastupa “Splićanin” (tako su Dominisa nazivali mnogi značajni ljudi u Europi). Iako mu taj susret nije donio ništa dobro, Grotius budno prati Dominisov život i rad te nakon njegove smrti žali što nije uspio realizirati ideju pomirenja i sjedinjenja kršćanskih crkava. Oduševljenje Dominisom vidljivo je iz Grotiusova pisma, koje mu upućuje 30. listopada 1617. godine: “…preostalo mi je barem duhom promatrati onu sliku Tvoje čovječne uzvišenosti koju imam duboko urezanu u srcu…“
Čuvši za Dominisov bijeg, u Rimu javno spaljuju lutku koja ga predstavlja, a papa Pavao V. pokreće sudski postupak protiv njega. Dana 12. studenog 1616. godine Rimska kurija stavlja na Index librorum prohibitorum (Popis zabranjenih knjiga) njegov proglas i sve što ubuduće napiše i objavi, a predstavnicima u inozemstvu daje nalog da ga uhite.
Risposta all'historia della Sacra Inquisitione composta già dal R. P. Paolo Seruita
Francesco Albizzi, 1678.
Knjižnica Hrvatskog povijesnog muzeja
Index librorum prohibitorum (Popis zabranjenih knjiga) je službeni popis djela koja su na bilo koji način bila u suprotnosti s katoličkom vjerom, zbog čega je bilo zabranjeno čitati ih, trajno držati, tiskati i širiti. Prvi službeni Index 1ibrorum prohibitorum objavila je Kongregacija indeksa 1559. godine (papa Pavao IV.). Slijedi Tridentski indeks iz 1564. godine (papa Pio IV.), koji je bio na snazi do 1900. godine, a posljednji je Index librorum prohibitorum objavljen 1948. godine. Index je ukinut 14. lipnja 1966. godine u duhu reformi Drugog vatikanskoga koncila.
Dolaskom u Hag Dominis se ukrcao na ratni brod, koji nizozemski princ Maurice određuje za njegov prijevoz. Prolazi kanal La Manche te krajem prosinca 1616. godine stiže u London i to u vrijeme kada Engleska proživljava razdoblje kulturnog, gospodarskog i političkog uzleta.
Londonski Tower (Tower of London), 2013.
privatno vlasništvo
Za vrijeme vladanja Henrika VIII. (1509–1547.) u Engleskoj dolazi do raskida s Katoličkom crkvom i do utemeljenja Anglikanske crkve. Parlament je podupro raskid, čime je dobio na utjecaju. Anglikanizam se učvrstio za Elizabete I. (1558–1603.), a njena vladavina značila je polaganje temelja suvremenoj Engleskoj. Snažno je porasla gospodarska, a posebno pomorska moć zemlje. Pokorena je Irska i pobjedom nad Španjolskom armadom suzbijen je posljednji pokušaj obnove Katoličke crkve vojnim putem (1588.).
Elizabetu je naslijedio James I. (1603–1625.) iz škotske obitelji Stuart, pa je tako Škotska bila sjedinjena s Engleskom. James I. je bio uvučen u Tridesetogodišnji rat, a hoteći uvesti apsolutizam i ne dopustivši vjersku snošljivost prema puritancima (oni se počinju iseljavati u Ameriku), sukobio se s Parlamentom. Naručio je prijevod Biblije, što je najpoznatiji prijevod na engleskome jeziku - King James Version.
Engleska je crkva ostala striktno latinske tradicije, a uzroci njezina odcjepljenja prvenstveno su političke prirode i svode se uglavnom na nesuglasje oko dosega papinske vlasti.
Tijekom boravka u Engleskoj, Dominis je stekao osobitu naklonost engleskog kralja Jamesa I. i Anglikanske crkve jer je ojačao njihove argumente protiv papinstva. Družio se s engleskim crkvenjacima i protestantskim učenjacima te je nastavio s crkvenim i svjetovnim djelovanjem. Držao je propovijedi u Mercers’ chapel, tzv. talijanskoj crkvi u Londonu. Njegovoj prvoj propovijedi, koju je održao 30. studenog 1617. godine, prisustvovao je i Kralj. Propovijed je doživjela uspjeh i odmah je tiskana na talijanskom i engleskom, te na latinskom jeziku. U njoj Katoličku crkvu uspoređuje s lađom:
more / svijet / je takav kakav jest,
brod / Crkva / dobar je, čvrst i sposoban za sigurnu plovidbu,
mape, karte / Sveto pismo / točne su i pouzdane,
kapetan / Bog / svemoguć je i plemenit,
mornari / svećenici / dobro su raspoređeni i svi na svom mjestu,
putnici / vjernici / očekuju sigurnu plovidbu,
međutim – pilot / Papa / loše čita karte za plovidbu i vodi brod u katastrofu
U jesen 1617. godine objavljen je prvi svezak (prve četiri knjige) njegovog glasovitog djela De republica ecclesiastica (O crkvenoj državi). Dominisova je nakana bila uspostava jedinstva svih kršćanskih crkava, a umjesto papinskog primata nudi demokratičniji oblik biskupske uprave. Promovira ideal siromaštva prvotne crkve i poziva crkvene dužnosnike na odricanje od materijalnih dobara. Sarpijev prijatelj, Micanzio Fulgentio 24. veljače 1617. godine iz Bologne piše Williamu Cavendishu o Dominisu:
Iznad svega uvijek je uzimao k srcu sve shizme u Crkvi i uvijek je najradije o tome razgovarao i to s krajnjom strašću ali i smislom … Sve u svemu, najgore što se može misliti o njemu jest to da je zaljubljen u svoje vlastite knjige. …
Po objavljivanju, Dominisova je De republica ecclesiastica snažno odjeknula izazvavši mnoštvo komentara u cijeloj Europi, dok ju je Rim zabranio, tj. stavljena je na Indeks zabranjenih knjiga. Cjelovito djelo se sastojalo od tri sveska (osam knjiga) i doživjelo je nekoliko izdanja i to u Londonu i njemačkim protestantskim zemljama. Jedan primjerak De republica ecclesiastica Dominis šalje aleksandrijskom patrijarhu Ćirilu, s popratnim pismom u kojem zagovara jedinstvo svih kršćanskih konfesija, uključujući i Pravoslavnu crkvu te se obrušava na instituciju pape.
Objavljivanje djela De republica ecclesiastica Dominisu priskrbljuje počasni doktorat iz teologije na sveučilištu u Cambridgeu. Tim je događajem postao prvi Hrvat koji je dobio titulu doktora znanosti na engleskom sveučilištu uopće.
Portret Marka Antuna de Dominisa iz londonskog izdanja prvog sveska De republica ecclesiastica
bakrorez; neutvrđeni autor (možda Renold Elstrack), tiskao John Bill; London, 1617.
HPM/PMH-3294
Mnogi Dominisovi portreti u bakrorezu nastali su prema portretu koji je nizozemski slikar Michiel Jansz van Miereveld naslikao u studenom 1616. godine u Hagu. Portret se nalazio u zbirci Charlesa I. (sina Jamesa I.). Taj je, danas izgubljen, portret poslužio kao predložak i za ovaj bakrorez, koji je tiskan u prvom svesku Dominisove De republica ecclesiastica (London, 1617.). Autor nacrta za bakrorez iskoristio je Mierveltov predložak za izradu Dominisova lica, izmislivši scenografiju u kojoj Dominis piše desetu knjigu svog djela De republica ecclesiastica, a iza njega na polici je prikaz ostalih devet knjiga te knjige koncila, crkvenih pisaca i učitelja: Basilija, Ambrozija, Jerolima i Augustina. Uz stol je Sveto pismo. Iza Dominisa se nalazi natpis kojim se datira bakrorez i Dominisove godine: "Aetat 57 / Anno / 1617."
Ovaj grafički portret objavljen je u Portreti u zbirci grafika Hrvatskog povijesnog muzeja (XLIII. katalog muzejskih zbirki) 2008. godine.
Dominisova teološka rasprava De republica ecclesiastica pisana na latinskom jeziku, idejno je trebala sadržavati deset knjiga, a tiskano ih je osam. Sačuvanih osam knjiga sadrže 7000 kartica. Djelo je za Dominisova života tiskano u Engleskoj i Njemačkoj. Od tih izdanja sačuvan je neznatan broj primjeraka.
John Bill objavljuje prve četiri knjige (u prvom svesku) 1617. godine te petu i šestu knjigu (u drugom svesku) 1620. godine. Prve četiri knjige obajavljenje su 1618. godine u Heidelbergu, a 1620. godine u Frankfurtu Johhanes Fridrik Weiss tiska petu i šestu knjigu (u drugom svesku). Sedma i deveta knjiga tiskane su u trećem svesku 1622. godine u Hanau i 1658. godine u Frankfurtu. Osma i deseta knjiga nikada nisu tiskane, njihov je rukopis najvjerojatnije izgubljen.
Prva knjiga se bavi analizom idealne "crkvene države" (uzor za reformu Katoličke Crkve), u drugoj raspravlja o djelovanju biskupa, a u trećoj o biskupskoj hijerarhiji. Četvrta se knjiga bavi primatom pape i Rimske crkve, a peta prirodom crkvene vlasti, sakramentima i cenzurama. U šestoj knjizi Dominis se bavi analizom crkvene i svjetovne vlasti, dok u sedmoj i osmoj knjizi opisuje unutarnju upravu crkve, raspravlja o crkvenim saborima, krivovjerjima i raskolima te piše o svjetnovnim dobrima crkve i njihovoj upravi. Osma i deseta knjiga trebale su se baviti crkvenom upravom i zakonodavstvom, oprostima, propisima za molitve i crkvenim slobodama, povlasticama i njihovim zloupotrebama.
Rašireno je mišljenje da osma i deseta knjiga nisu tiskane jer je Dominis u njima bio jednako kritičan prema Rimu i prema protestantima, a dio znanstvenika misli da nikada nisu ni napisane. Dokaz da je osmu i desetu knjigu napisao je njegov rad Retractationum ... (Poricanje sadržaja 10 knjiga Crkvene države M. A. de Dominisa, splitskog nadbiskupa), koji piše nakon povratka u Rim i u kojem izričito navodi poricanje 10 knjiga.
Dominisova De republica ecclesiastica pripada samom vrhu kasnohumanističke europske irenike (učenje o miru).
Boravkom u Londonu Dominis se posvetio daljnjem pisanju: 1618. godine izdao je knjižicu Scogli del christiano naufragio (Hridine kršćanskog brodoloma), a iduće je godine objavio djelo talijanskog teologa i povjesničara Paola Sarpija, pod pseudonimom Pietro Soave Polano (anagram Sarpijeva imena) Istoria del Concilio Tridentino (Povijest Tridentskog koncila). U nepunih šest godina provedenih u Engleskoj, tiskana su gotovo sva Dominisova djela.
Historia Concilii Tridentini Petri Suavis Polani ex auctorismet assertionibus confutata, liber tertius, liber quartus
Panormi, Apud Augustinum Bossio, 1661.
Knjižnica Hrvatskog povijesnog muzeja
Između 1610. i 1618. talijanski teolog i povjesničar Paolo Sarpi (1552-1623.) napisao je prvu cjelovitu povijest Tridentskog koncila (1545–1563.), koristeći venecijanske arhive i privatne dokumente, osobito one Arnaulda du Ferriera, francuskog veleposlanika na Koncilu. Sarpi je, isto kao Marko Antun de Dominis, oštro kritizirao posttridentsko reformno katoličanstvo.
Ovo je jedino Sarpijevo djelo koje je tiskano za njegova života (u Londonu 1619. godine objaljuje ga Dominis). Prema dostupnim dokumentima, nije bilo dopuštenja za tiskanje, ali prevladava mišljenje da je ipak objavljeno sa Sarpijevom dozvolom. Iako je stavljeno na rimski Indeks zabranjenih knjiga, doživjelo je nekoliko izdanja i pet prijevoda u prvih deset godina.
Dominisovo napredovanje u anglikanskoj i engleskoj društvenoj hijerarhiji se nastavilo, povećavajući mu snažan ugled i utjecaj, te samim time i redovite prihode. Dodijeljena mu je titula Master of Savoy te mu je na korištenje stavljena palača Savoy kao vlastita rezidencija, a od 1618. godine imenovan je i windsorskim dekanom, odnosno privatnim kraljevim kapelanom i savjetnikom za pitanja vanjske politike. Također, polaže prisegu kralju kojom prihvaća njegovu vrhovnu jurisdikciju u svjetovnim i crkvenim pitanjima.
Oxford, 2013.
privatno vlasništvo
Za vrijeme svog boravka u Engleskoj, Dominis posjećuje sveučilišta u Cambridgeu i Oxfordu, o čemu piše: ... časti koje su mi iskazane nadmašile su ono što sam mogao i zamisliti. Zbunile su me i utješile ... suviše poštovanja, časti i naklonosti čovjeku oduzima sposobnost rasuđivanja i zbunjuje ga. Prevelika radost i prevelika bol čovjeku oduzimaju dar govora.
Izgleda da je očaravao svojom obrazovanošću kada se oksfordskom profesoru matematike i astronomije Henryju Savileu, već pri prvom susretu, toliko svidio da ga je odmah pozvao u Oxford.
Dominis se vraća i svom znanstvenom radu, proučavanju plime i oseke. Na dvoru Jamesa I., najvjerojatnije sreće filozofa Francisa Bacona (1561-1626.), koji je obavljao službu lorda kancelara i čuvara velikog pečata, a Dominis službu dekana windsorskog. Obojica su se zanimala i za prirodne znanosti, te se čak bavili istim fizikalnim problemom – fenomenom plime i oseke. Iz promišljanja o Crkvi, proizašla su i Dominisova razmišljanja o državi i politici, koja su bila inspirativna i izvršila su utjecaj na jednog od velikana filozofije politike – njegova suvremenika Thomasa Hobbesa.
Međutim, uživajući u svim počastima i blagodatima, tijekom boravka u Engleskoj, Dominis se sve češće sukobljavao s okolinom. Kako se mijenjala politička klima, tako se mijenjao i odnos Engleza prema Dominisu, što proizlazi iz nerazumijevanja Dominisovih stvarnih nastojanja, koja se nije ni pokušalo zapravo shvatiti. Njegove teološke ideje o jedinstvu crkve ne prolaze dobro kod radikalnih protestanata, a njegov ugled na dvoru počinje slabiti. Godine 1621. Dominis stupa u kontakt sa španjolskim poslanikom u Londonu, grofom Gondomarom (Diego Sarmiento de Acuña), nesvjestan dugo planirane nakane inkvizicije da ga namami u Rim. Njegova se se situacija znatno pogoršava nakon propalih pregovora o englesko-španjolskom kraljevskom braku, engleskog prijestolonasljednika Charlesa i španjolske infantkinje Marije Ane Habsburg, što bi dovelo do poboljšanja odnosa Engleske s Katoličkom crkvom.
Grafički portreti Charlesa I. Stuarta (1600–1649.) i Marije Ane Habsburg (1606–1646.)
portret Charlesa I.: neutvrđeni bakrorezac, izdali nasljednici Matthäusa Meriana Starijega, Frankfurt, 1652.; portret Marije Ane: neutvrđeni bakrorezac, izdao Matthäus Merian Stariji, Frankfurt, 1633.
HPM/PMH-15192, HPM/PMH-15217
Listovi iz djela Theatrum Europaeum: sv. VI., str. 242. (Charles I.), sv. II., str. 293 (Marija Ana).
Pregovori vezani uz englesko-španjolski kraljevski brak, u kojima je sudjelovao i Dominis, propali su 1623. godine, prilikom posjete prestolonasljednika Charlesa Španjolskoj.
Kralj Charles I. oženio se 1625. godine francuskom princezom Henriettom Marijom, sestrom Louisa XIII. Iste, 1625. godine stupa na prijestolje. Vladao je u vrijeme građanskih ratova, a smaknut je 1649. godine. Španjolska infantkinja Marija Ana, kćer španjolskog kralja Filipa III., se 1631. godine udala za cara Ferdinanda III. Habsburškog.
U satiričkoj komediji A Game at Chess (Partija šaha) engleskog dramatičara Thomasa Middeltona (1580-1627.), koju je prikazivala Kraljeva družina u Londonu u čuvenom Kazalištu Globe u kolovozu 1624. godine, jedan od glavnih likova je Marko Antun de Dominis, prikazan kao proždrljivac (II. čin, II. prizor) i prevrtljivac (III. čin, I. prizor). Radnja se odvija u vrijeme pojačanih napetosti između Engleske i Španjolske, a aludira na pregovore dviju zemalja o kraljevskom vjenčanju.
Radnja je prikazana kao šahovska partija, koja uključuje žive šahovske figure i šahovske poteze. Bijele su figure predstavljale Engleze (na vjerskom polju anglikance), a crne Španjolce i katolike. Figuru lovca (Fat Bishop / debeli biskup) predstavljao je Marko Antun de Dominis. Uloga je pisana za korpulentnoga klauna Williama Rowleya. Dominisov je običaj bio da u Engleskoj nosi dijelove katoličke i anglikanske svećeničke odjeće, tako da je bio zapamćen po krupnoj figuri. Prikazan je kao pijanica, čovjek pohlepan za častima i novcima, dvoličan, proždrljiv, razvratan i nemilosrdan. U prvom dijelu predstave pripada bijelim, a u drugom crnim figurama. Na taj je način sarkastično komentirano Dominisovo navodno mijenjanje anglikanske nanovo katoličkom vjerom pred kraj njegova boravka u Engleskoj.
Partija šaha bilo je jedno od kasnijih Middletonovih djela, a njemu i njegovoj glumačkoj družini donijelo je veliku popularnost, ali i velike neugodnosti. Ostala je zabilježena kao jedina kazališna predstava koja je izvođena deset dana uzastopno (izuzevši nedjelje). Svih tih deset dana u londonskom kazalištu Globe, bilo je teško naći slobodno mjesto, sve dok španjolski veleposlanik Carlos Coloma (Gondomarov nasljednik) nije prosvjedovao, a James I. zabranio predstavu i preko svoga Kraljevskoga savjeta naredio da se pisac i glumci pozovu na odgovornost. Nakon smrti Jamesa I., ova komedija je tiskana u više izdanja, u kojima su objavljene i grafike karikaturalnog karaktera na kojima je jedan od glavnih protagonista Marko Antun de Dominis.
