Tražio je za sebe slobodan prostor.
Ali ga je tražio tražeći slobodu za sve.
A to je već veliko otkriće.
Josip Turčinović: Markantun de Dominis iz teološke perspektive
(Encyclopaedia moderna, br. 5-6, 1967.)
Kao nosilac jednog od najkontroverznijih, najzanimljivijih i najvažnijih životopisa u Europi na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, Marko Antun de Dominis, bilo da je smatran herojem ili izdajicom, do danas je predmet brojnih umjetničkih interpretacija.
Na Dominisa nailazimo u književnosti kroz poeziju te prozna djela koja doživljavaju više dramatizacija, od kazališnih predstava održanih širom Hrvatske do TV drame. Portretira ga se i kroz dokumentarno-igrane serijale, a ovjekovječila su ga brojna imena hrvatskog glumišta. U likovnoj umjetnosti, do kraja 19. stoljeća, nastalo je više njegovih portreta, u ulju i u grafici, a u 20. i 21. stoljeću dobiva portrete u skulpturi i stripu, te mu je posvećeno više izložbi.
Književnost
Dana 13. studenog 1875. godine, August Šenoa (1838–1881.) počinje objavljivati u kulturnom časopisu Vienac : zabavi i pouci (br. 46), svoju historičku pripovijest Čuvaj se senjske ruke. Izlazila je u sedam nastavaka, do 24. prosinca 1975. (br. 52). Iduće, 1876. godine Šenoa je objavljuje u izdanju Dioničke tiskare kao Knjigu I. u zbirci Sabrani spisi Augusta Šenoe.
August Šenoa
Vlaho Bukovac; Prag, 1907.
HPM/PMH-5842
Već je u izložbenoj cjelini "Bijeg" i odlazak u London, bilo riječi o Dominisovom suvremeniku, engleskom dramatičaru Thomasu Middletonu, koji 1624. godine piše dramu pod naslovom A Game at Chess (Partija šaha) u kojoj ismijava Dominisa. Dva i pol stoljeća kasnije August Šenoa ga naziva izdajicom.
Okosnica Šenoina djela Čuvaj se senjske ruke je konkretan povijesni događaj oko kojega je stvorena napeta fikcionalna radnja: rješavanje uskočkoga pitanja na početku 17. stoljeća, u doba ne samo osmanske opasnosti već i vrlo direktnih sukoba uskoka s Mlečanima, što uz pripovijest i navodi:
Mene se je ta uskočka epizoda silno dojmila kad, čitajući našu povijest, naiđoh na nju, te smjesta odlučih izgraditi je poput novele. (…) Pohodio sam dakako i Senj i Primorje da mi bude pozorište moje pripovijesti živo pred očima, a u samom Senju zađoh u starinske kuće da i tu pogodim karakteristiku. To su vam izvori moje pripovijetke.
Nehaj (Senj), 2024.
Dokumentacija Hrvatskog povijesnog muzeja
Šenoa iscrpno navodi i historijsko gradivo koje mu je poslužilo u konstruiranju priče: “Proučiv Istoria degli Uscocchi od Minuccija i Sarpija, Hurterovu Geschichte Ferdinand II, Daruovu Histoire de Venise, Kukuljevićevu Povijest grada Senja, Ljubićeve podatke i listine o biskupu Dominisu, kao i karakteristiku toga crkovnjaka od dra Fr. Račkoga, upotrijebio sam i rukopisne izvore…“
Šime Ljubić (1822-1896.)
crtao S. Kovačević, tiskao i izdao Matićev litografički zavod u Zagrebu, 1898. – 1900.
HPM/PMH-28994
List (litografija kredom) iz djela Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća M. Grlovića.
Povjesničar, svećenik, učitelj Šime Ljubić, poticao je upotrebu hrvatskog jezika. Od godine 1867. do 1878. prvi kustos i ravnatelj Narodnog muzeja u Zagrebu; brojne je zbirke oformio i uredio tijekom 25 godina koliko je u Muzeju proveo. Začetnik je moderne numizmatike u Hrvatskoj. Izdao je mnoštvo radova o starorimskim i grčkim spomenicima, pisao je biografije uglednih Dalmatinaca.
Iako povijest u Šenoinu djelu više nema samo funkciju kulise, već je bitan čimbenik u radnji, cijelo je djelo prožeto historicizmom i nacionalnom romantikom. Taj model Šenoa preuzima od škotskog književnika i oca povijesnog romana Waltera Scotta (1771-1832.; djela: Rob Roy, 1817.; Ivanhoe, 1820.).
U oblikovanju karaktera i Šenoa i Scott stvaraju jednodimenzionalne likove: “dobri” i “zli”, pa su tako “zli” likovi povezani s nemoralom, žele čast, slavu i novac, često su samovoljni, grubi, pohlepni i puni samohvale te uvijek bivaju poraženi jer pravda na kraju pobjeđuje. U Šenoinoj interpretaciji “dobri” senjski uskoci predstavljeni su kao nacionalni junaci, dok tipu “zlih” likova pripada senjski biskup Marko Antun de Dominis, što Šenoa i navodi:
Pri kraju spomenut mi je još jedno. Pojedina lica karakterisao sam po činih, po izvorih, nipošto po mnijenju drugih, navlastito biskupa Dominisa, čovjeka u znanosti znamenita, al u politici, sudeći po njegovih pismih, prosta agenta i uhodu Mletačke Republike.
Vienac / zabavi i pouci, br. 46
Tisak Dioničke tiskare; Zagreb, 13. studenog 1875.
Knjižnica Hrvatskog povijesnog muzeja
Šenoin isključiv, negativan stav prema Dominisu, vidljiv je i u pogrešnom navođenju pojedinih povijesnih imena: npr. prezime Dominisove majke Šenoa navodi kao Veluto, a ispravno je Vellutelli. Također, Dominisovo venecijansko podrijetlo s majčine strane koristi i sa svrhom dokazivanja Dominisove potpune odanosti Mlečanima, uz riječi: "A majčino mlijeko u svakom je čovjeku jače od očeve krvi." Grešku radi i u navođenju imena Dominisova stričevića (bratića, ne strica) i prethodnika na senjskoj biskupskoj stolici koji se zvao Antun, a ne Ivan kako ga Šenoa naziva.
Riječima: “Ti znaš predobro, koliko sam na praškom dvoru radio, da skrham Uskokom vrat…“, Šenoa čini najveću nepravdu Dominisu jer znamo da je upravo mir uopće, pa tako i mirno rješavanje uskočkog pitanja za vrijeme njegova biskupovanja u Senju, bila Dominisova glavna preokupacija. I dan izvršenja osude inkvizicije nad mrtvim Dominisovim tijelom iz nepoznatog je razloga Šenoa datirao deset godina ranije (21. prosinca 1614., a ne 21. prosinca 1624.) i to uz riječi:
– Oprosti! Ja sam stranac. Koga to spališe?
– Dominisa.
– Zar slavnoga učenjaka i biskupa?
– Slavnoga?
– Tako govori svijet.
– Reci: izdajicu. Bude pastir narodu svomu – izdade ga radi sebe. Bude vijećnik caru – izdade ga radi sebe. Bude protestant i prijatelj engleskomu kralju protestantu – izdade novu vjeru i novoga prijatelja radi sebe, bude opet katolikom radi sebe. Po njegovoj smrti osudi ga inkvizicija, a danas izvukoše ga iz dominikanske rake i tu ga sažgaše. Vanitas, vanitatum vanitas! – nasmiješi se redovnik gorko.
Međutim, ako zanemarimo negativnu karakterizaciju Dominisova lika u pripovijesti Čuvaj se senjske ruke, Šenoina velika zasluga je, što nakon dva i pol stoljeća skida zaborav s Dominisa, kojim je inkvizicija osudila i njegovo ime i njegovo djelo.
Skoro tristopedeset godina od Dominisove smrti, Matica hrvatska 1968. godine objavljuje roman Heretik Ivana Supeka, u kojem je Marko Antun de Dominis glavni lik. Stotinjak godina nakon Šenoe, Ivan Supek Dominisa ne samo da reaktualizira, nego i revalorizira njegovo mjesto u svjetskoj povijesti. Kao što kaže na jednom mjestu u romanu:
… njegove mesijanske spoznaje hranile su vatru koja gori kroz vjekove.
Kako piše književni povjesničar i teoretičar Krešimir Nemec, Ivan Supek kao pisac historiografske fikcije prvenstveno pokazuje interes za kontroverzne povijesne ličnosti: nepokorene pojedince, buntovnike, nosioce novih liberalnih ideja …
Prema književnom kritičaru Zdravku Zimi, to je jedan od najboljih povijesnih romana što ih je polučila novija hrvatska književnost, što navodi u pogovoru drugog izdanja Supekovog Heretika (Školska knjiga, 1995.) kod nas. Istoimeni roman je objavljen u Moskvi, i to dva puta (Eretik. Perevod s horvatskoserbskogo, spravka ob avtore i kommentarii Aleksandra Romanenka). Nakon što je izdanje iz 1979. godine bilo rasprodano, objavljeno je drugo izdanje, s ukupnom nakladom od 100.000 primjeraka.
Ivan Supek: Heretik
Matica hrvatska, 1968.
privatno vlasništvo
Supek u Heretiku donosi dramatizirani životopis posljednjeg perioda Dominisova života. Nakon Dominisova povratka iz Engleske u Rim, u doba sudskog procesa koji je inkvizicija poduzela protiv njega i njegova djela, sve do smrti u Anđeoskoj tvrđavi i spaljivanja njegova mrtvog tijela i njegovih djela na rimskom Cvjetnom trgu:
… na kojem je tog prvog zimskog dana izrasla plamena ruža, iz zrenja ljudskog razuma, prkoseći ljudožderskom urliku…
Čitav je roman napisan u obliku prisjećanja, sad Dominisovih, sad kardinala Scaglie, njegova istražitelja u vatikanskoj tamnici. Esejist, književni i glazbeni kritičar Igor Mandić 1969. godine piše književnu kritiku Aktualnost hereze u kojoj navodi:
Heretici su uvijek bili (i jesu) crne ovce svih ideologija. (…) I sudbina im je uvijek bila jednaka: svi su se znali uspinjati ljestavma priznanja, ali i svi su jadno i neslavno morali skapavati. (…) … hereticima se uvijek slabo pisalo. Ovaj svijet, očito, ne trpi heretike, a na veliko čudo – neprekidno ih rađa. (…) U svakom slučaju, oni su primjeri što naprijed vode pokoljenja, premda je to za njih osobno slaba zadovoljština, naročito ako kao žive baklje pokazuju put čovječanstvu.
“Heretik” je, dakle, od onih knjiga što su nam zaista potrebne. (…) Jer, heretika i danas ima tako malo, pa barem čuvajmo sjećanje na one što smo ih nekada imali.
Supekova je intencija potezanja za povijesnim okvirom bila da pronikne u “povijesnu kobnost”. A ta “kob” je snažno obilježila roman Heretik, koji se pojavio i u dramskom obliku. Ova beletrizirana biografija o rapskom otpadniku, koji je između ostalog sanjao i o ujedinjenoj Hrvatskoj, pomno je dokumentirana, postupno prerasta u intrigantnu i nadasve aktualnu priču, u kojoj je “individualno krivovjerstvo svojevrsna zaraza od koje nije pošteđeno nijedno vrijeme”. Supek je stvorio i svojevrsnu parabolu o pobunjenom čovjeku i vječnoj ljudskoj težnji za istinom i pravdom:
Ne sporim da mi je ono povijesno bilo uglavnom poetska forma za izricanje nekih aktualnih istina. No, u svojim romanima nastojao sam doista proniknuti u povijesnu kobnost (“Buna Janusa Panonniusa”, “Heretik”, “Extraordinarius”). Međutim, ima u ljudskom postojanju sukoba koji se ponavljaju kroz stoljeća, kad im i svako vrijeme daje svoju boju i miris.
Ime Marka Antuna de Dominisa nalazimo i u poeziji. Ivan Kukuljević Sakcinski 1874. godine u Zagrebu objavljuje svoje Povijestne pjesme (tiskom Dragutina Albrechta), gdje se u cjelini Grobovi hrvatski nalazi i pjesma Marko Antun Gospodnetić (De Dominis) 21. prosinca 1624. U istoj cjelini, Kukuljević posvećuje pjesme brojnim hrvatskim velikanima, Dominis se našao uz Marka Marulića, Matiju Gupca, Julija Klovića, Nikolu i Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, Jurja Križanića …
Man mu tielo sažgaše mračnjaci,
Duha njeg’va živi, svietli traci
Gluposti još danas gone mrak.
Pak ako mu pepeo val proguta,
Prokletstvom ga ludost kazni ljuta:
Još ga umnik blagoslivlje svak.
Ivan Kukuljević Sakcinski
Albert Mosé (Moses); Varaždin, 1876.
HPM/PMH-26870
Uz pjesmu Marko Antun Gospodnetić (De Dominis) 21. prosinca 1624., Kukuljević u bilješkama navodi mjesto i vrijeme Dominisova rođenja i smrti te njegov spis iz optike De radiis visus et lucis in vitris (O zrakama vida i svjetlosti u zrakama i dugi) i da se njime "koristiše kasnije slavni Newton i Cartesius (René Descartes)."
Iz zbirke Ivana Kukuljevića Sakcinskog je Dominisov grafički portret koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a otkupljen je 1891. godine.
Književnica Vesna Parun, u Večernjem listu od 24. rujna 2000. godine, s napomenom “napisno specijalno za Kulturni Obzor”, nakon pjesme Novopečenim Ilircima poruka spominje Ruđera Boškovića, Tina Ujevića i Marka Antuna de Dominisa:
U hrvatskoj prošlosti, sadašnjosti, a možda i budućnosti postoje za mene tri istinska velika uma, srca, hrabrosti i morala. Prvi je od njih Markantun de Dominis, Rabljanin, teolog i znanstvenik, čiji je prah s tomovima njegovih knjiga sveta Inkvizicija spalila i bacila u Tiber.
Dominis se našao u još jednoj zbirci pjesama. Godine 2013. pjesnik, prevoditelj i dramski pisac Damir Šodan objavljuje zbirku pjesama Café Apollinaire i u njoj pjesmu Markantun de Dominis prelazi Kanal, ad 1616. gdje se osvrće na Dominisov prelazak La Manchea, tj. njegov “bijeg” i odlazak u London:
o bijele stijene doverske,
blijede poput Veronikina rupca,
možda ćete mi nakon svega
baš vi mir donijeti…
Teolog Ivan Golub 1973. godine sudjeluje u pozivu Rimokatoličkoj crkvi da se Marka Antuna de Dominisa rehabilitira, a osim teologijom i kulturnom poviješću, bavio se i pjesništvom. Godine 2003., u sklopu Edicije Dominis, objavljena je njegova pjesma Castel Sant’ Angelo (Izabrani radovi II.), uz koju stoji bilješka:
Rim, 17. prosinca 2002. između Castel Sant’ Angelo i Tibera nadomak hrvatskog božićnog bora, dara Slavenu Ivanu Pavlu Petru naših dana koji, dopire daleka jeka, jubilejske svete 2000. godine izgovara:
“Molim oproštenje za sve nepravde što su ih neki sinovi Crkve, Inkvizicije nanijeli…”
Kazalište i televizija
Šenoina pripovijest Čuvaj se senjske ruke, je kroz 20. stoljeće više puta adaptirana za kazališe. Praizvedba je održana u Zagrebu u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu (danas Hrvatsko narodno kazalište) u prilagodbi Gjure Prejca (u pet činova i sedam slika) 1. rujna 1915. godine, u kojoj Marka Antuna de Dominisa glumi Ignjat Borstnik.
Dana 12. prosinca 1931. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu održana je premijera, čiju dramatizaciju potpisuje Tito Strozzi, kao romantičnu dramu u devet slika, a scenografiju Ljubo Babić. Izvodi se do 31. listopada 1935. godine. Dominisa glumi Dubravko Dujšin.
Kazališna predstava Čuvaj se senjske ruke
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 12. prosinca 1931.
vlasništvo: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta / HAZU
Godine 1931. obilježavala se 50. godišnjica smrti Augusta Šenoe. U povodu te obljetnice Tito Strozzi adaptira Šenoinu pripovijest kao romantičnu dramu u devet slika. Na kazališnoj cedulji navedeno je Prije predstave drži konferansu prof. Dr. Antun Barac: "August Šenoa i zagrebačko Kazalište".
Kazališna cedulja Čuvaj se senjske ruke
Osijek, 30. rujna 1945.
HPM/PMH-27692
U Strozzijevoj osječkoj dramatizaciji iz 1945/46. godine Marka Antuna de Dominisa glumi Slavko Midžor.
Uz ovu, Strozzijeva adaptacija se izvodila u Zagrebu 1943/1944. godine. Scenografiju potpisuje Marijan Trepše, a Dominisa glumi Josip Martinčević. Izvedena je i u Splitu 1946. godine.
Priručna knjižnica Dramska djela u Zagrebu 1972. godine objavljuje Strozzijevu dramatizaciju Šenoinog djela kao dramu u šest slika.
Kazališna predstava Čuvaj se senjske ruke
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, 15. srpnja 1961.
vlasništvo: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka
U Rijeci u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca premijera, čiju prilagodbu potpisuje Milutin Cihlar Nehajev, održava se 15. srpnja 1961. godine. Do 28. svibnja 1962. godine izvedeno je 28 predstava. Redatelji su Leo Tomašić i Danilo Maričić, koji u predstavi glumi senjskog biskupa Marka Antuna de Dominisa. Scenografiju potpisuje Antun Žunić, a kostimografiju Ljubica Wagner.
U adaptaciji Radojka Ježića predstava Čuvaj se senjske ruke izvedena je u Varaždinu 1965. i u Puli 1966. godine.
Supekova drama Heretik objavljena je 1968. godine, kada je objavljen i njegov istoimeni roman. Dramatizaciju doživljava godinu dana nakon objave, 1969. godine u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella), a bila je prikazana i nagrađena na godišnjoj smotri jugoslavenskih kazališta u Novom Sadu. Režiju potpisuje Georgij Paro, scenografiju Miše Račić, a kostimografiju Inga Kostinčer. Od premijere 28. veljače 1969. do posljednje izvedbe 16. listopada 1970. godine izvedeno je 38 predstava. Dominisa je glumio Božidar Boban.
Prema teatrologu, kazališnom kritičaru, leksikografu, književniku i prevoditelju Borisu Senkeru, Heretik je pozornički najsretnija i najuspjelija Supekova drama. Supek govoreći o renesansnom heretiku, progovara i o položaju disidenta u drugoj polovici 20. stoljeća te tako i o vlastitu položaju. I u drami i u romanu Supek ga oblikuje po svojoj mjeri, kao svojega kostimiranog dvojnika, a da se pritom nije previše ogriješio o takozvanu “povijesnu istinu”.
Vizual i kazališna cedulja / Heretik
Zagrebačko dramsko kazalište, 1969.
vlasništvo: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta / HAZU
Godine 1968., kada Matica hrvatska objavljuje Supekov roman Heretik, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti objavljuje njegovu istoimenu dramu u Radu JAZU br. 353 (str. 55-110) i kao poseban otisak u izdanju Odjela za suvremenu književnost JAZU.
U drami Heretik Supek Dominisa sa svih strana okružuje neprijateljima i izdajicama - prvenstveno moćnicima, svjetovnim i crkvenim vladarima, poput pape Urbana VIII., engleskog kralja Jamesa I, vojvode od Buckinghama i splitskih plemića (koje zastupa doktor Matija Alberti) te krutim ideolozima, dogmaticima, primjerice generalom isusovačkog reda paterom Mutiusom, splitskim isusovcem ocem Ignacijom, anglikanskim primasom Georgeom Abbotom. Treća skupina neprijatelja je neobrazovano mnoštvo: u Splitu polupismeno svećenstvo, u Londonu ksenofobični, ratoborni "glasovi", a u Rimu okorjeli ravnodušni vojnici koji maštaju samo o trenutku kad će napokon krenuti u rat.
Uz Dominisa se jače izdvajaju dva individualizirana lika: istražitelj kardinal Scaglia i redovnica Fides. Scaglia je inteligencijom i znanjem gotovo ravan Dominisu, ali ga je iskustvo pretvorilo u pasivnog konformista, a kao ljubavnica i doušnica inkvizicije prikazana je redovnica Fides, što je slabija točka Supekove drame. Druga slabija točka je dijalog u kojem nedostaje postupno dramaturško ispitivanje sukoba. Međutim, unatoč tim nedostacima, Heretik je na pozornici djelovao živo i uvjerljivo.
Zajedno s pet Supekovih drama Heretik je objavljen od Matice hrvatske (Drame) 1971. godine u nizu Suvremeni hrvatski pisci, koji je uređivao Vlatko Pavletić, a urednik ovog izdanja je Branimir Donat. Supekov Heretik je uvršten i u Izabrana djela, koja je za niz Pet stoljeća hrvatske književnosti, također Matice hrvatske, 1995. godine priredio Branko Hećimović.
Biografska drama Heretik napisana je u doba kad su ostvarenja u tom žanru bila razmjerno česta u hrvatskoj dramskoj književnosti, a naišla je na dobar prijam kod publike i kritike. Iste, 1969. godine Zagrebačko dramsko kazalište objavljuje knjižicu Heretik u kojoj je, uz biografske podatke o Marku Antunu de Dominisu i Ivanu Supeku te dijelove iz Dominisove De republica ecclesiastica i tekstove Ivana Supeka i Josipa Turčinovića, objavljen tekst redatelja Georgija Para Prostor i vrijeme u Heretiku:
Iako su osobe i događaji u Supekovu komadu uzeti iz historije (uglavnom), “Heretik” nije historijska drama. Kad ovo tvrdim ne mislim na notornu činjenicu da dramski autori obično posižu za historijom da bi što jasnije progovorili o suvremenim problemima (historija se za pametne ponavlja), nego se ta tvrdnja odnosi na shvaćanje VREMENA u Supekovoj drami – koje je NEHISTORIJSKO. Supek ne slijedi svoje osobe u tijeku vremena (prošlo, sadašnje, buduće), već je vrijeme u osobama, (…) … sadržano kao totalno: sve što se dogodilo događa se i sada i dogodit će se, sve što se događa sada već se dogodilo i dogodit će se, sve što će se dogoditi već se dogodilo i događa se sada. Takvo u dramaturgiji osebujno shvaćanje PROSTORA KAO JEDINSTVENOG I PODIJELJENOG (U TRI PROSTORA) U ISTO VRIJEME. Ideja okomitog triptiha u formi križa nametnula se kao logična i jedino moguća za scensko rješenje “Heretika”.
Skica za kostimografiju / Heretik
Inga Kostinčer, 1969.
privatno vlasništvo
Predstava Heretik je postavljena kao veliki triptih, na kojemu su poput izrezbarenih figura na oltaru, cijelo vrijeme izvedbe boravili svi izvođači: jedni na njegovu lijevom krilu kao likovi iz splitskih scena, drugi na njegovu desnom krilu kao likovi iz londonskih scena, a treći u sredini kao likovi iz rimskih scena, s proscenijem na kojem su se vodili svi ključni dijalozi, što je dalo predstavi i dimenziju scenskog spektakla na tragu crkvenih prikazanja.
Kostimografkinja Inga Kostinčer (1925–1973.) završila je studij kostimografije u Grazu (Državna majstorska škola njemačkoga obrta). Opremila je više od 300 baletnih, opernih i dramskih predstava, a odlikuje ju stil visoke estetizacije i vješto oživljavanje povijesnih kostima i folklorne baštine, karakterizacija lika kostimom te uska suradnja s redateljem i scenografom u osmišljavanju vizualnog identiteta predstave. U svom kostimografskom opusu kreativno je sublimirala aktualne i progresivne tendencije u likovnoj umjetnosti predvođene djelovanjem grupe EXAT 51. Bavila se i scenografijom.
Postavila je temelje kostimografije u nas i pridonijela umjetničkoj afirmaciji te kazališne struke. Po njoj je nazvana nagrada za kostimografiju, koju od 1997. godine dodjeljuje Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.
Svojim djelom Supek naglašava da ono što je ostvareno nikada ne može biti izgubljeno – misao, nepokolebljivost i individualnost su bile, i ostaju bezvremenske. Još je Krleža, opčinjen poviješću, nazivajući je “rijekom krvi”, “ljetopisom gluposti”, “konstantom bijede, smrti i sladostrasti”, tvrdio da posumnja li ljudsko biće u smisao povijesti i njezinu pravocrtnost, postaje heretik i bogootpadnik. Supek svoj književni opus posvećuje upravo takvim individuama, među kojima je i Marko Antun de Dominis:
– To može biti kobno Urbane Osmi! Na jednoj će se strani gomilati otkrića korisna i opasna, na drugoj ostat će vlast puna mistike, taštine, grabežljivosti. Ne vidiš li posljedice? Još je vrijeme da to spriječiš, Najmoćniji. Otvori kapiju novim kretanjima! A stavi kračun fanatičnim redovima, raspusti kardinalsku skupštinu!
Kazališna predstava Heretik
Zagrebačko dramsko kazalište (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella), 1969.
vlasništvo: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta / HAZU
U Muzeju Mimara u Zagrebu 11. travnja 2012. godine praizveden je duet iz opere u nastajanju Marc-Antoine de Dominis, skladatelja i dirigenta Željka Brkanovića, u izvedbi sopranistice Ivane Lazar i baritona Siniše Hapača uz glasovirsku pratnju Krešimira Starčevića. Svoje prvo i jedino operno djelo Brkanović radi prema romanu Heretik Ivana Supeka, a završeno je 2015. godine.
U 20. stoljeću Dominis dobiva svoje portrete u filmskom mediju. Godine 1964. snimljena je i TV drama Čuvaj se senjske ruke redatelja Danijela Marušića u produkciji Televizije Zagreb, a Dominisa glumi Mato Grković. Trideset godina kasnije, Marušić treću epizodu dokumentarno-igranog serijala Hrvati koji su stvarali svijet posvećuje Marku Antunu de Dominisu. Scenarij potpisuje Ivan Supek, snimatelj je Goran Trbuljak, pripovjedač Zvonimir Zoričić, a Dominisa glumi Zlatko Crnković.
Marko Antun de Dominis ● dokumentarno-igrana serija Hrvati koji su stvarali svijet (3. epizoda)
(video, isječak: 16:50)
redatelj: Daniel Marušić; scenarist: Ivan Supek; producenti: Croatia Records, Julio Clovio Croata Film; 1993.
vlasništvo: Croatia Records d.d.
Također je 2017. godine u produkciji Hrvatske radiotelevizije snimljena još jedna dokumentarno-igrana serija Marko Antun de Dominis (u tri epizode: Čuvaj se senjske ruke, Ukleti dukati i Lomača na trgu cvijeća) redatelja Nevena Mihaela Dianeževića, u kojoj Dominisa utjelovljuje Slaven Spinčić, a u HRT-ovom dokumentarno-igranom serijalu Doba uskoka Božidara Domagoja Burića iz 2021. godine, Dominisa glumi Dragan Despot.
Marko Antun de Dominis ● dokumentarno-igrana serija
(video, isječak: 01:07)
redatelj: Neven Mihael Dianežević; scenarist: Niko Kostanić; producenti: Hrvatska radiotelevizija, Draško Vrgoč; urednik: Niko Kostanić; 2017.
vlasništvo: Hrvatska radiotelevizija
O Marku Antunu de Dominisu govore: teolog Peter Kuzmič, povjesničar umjetnosti-konzervator Miljenko Domijan, filozofkinja Vesna Tudjina, povjesničari Josip Vrandečić, mons. Juraj Kolarić, Danka Radić, Egidio Ivetić, Giuseppe Trebbi, mons. Mile Bogović, Slavko Kovačić, Silvano Giordano i Michaela Valente te filozof i fizičar Stipe Kutleša.
Likovna umjetnost i izložbe
Za vrijeme Dominisova života i nakon njegove smrti, do kraja 19. stoljeća, nastalo je više njegovih portreta, u ulju i u grafici. Posjedovali su ih kraljevi (James I.), pristaše njegova reformatorskog djelovanja (Splićani Augustin i Ivan Capogrosso) i hrvatski intelektualci (Ivan Kukuljević Sakcinski), a tiskali su ih poznati tiskari (John Bill). Portreti su imali različitu namjenu, neki su služili slavljenu, a neki onima koji su napadali splitskog nadbiskupa.
Dio portreta je otuđen i uništen, a nekima se izgubio trag. Propao je i Dominisov portret koji se nalazio na stropnoj dekoraciji nekadašnjeg splitskog teatra Bajamonti, otvorenog 1859. na splitskim Prokurativama. Bio je prikazan u društvu cara Dioklecijana, sv. Jeronima, Tome Arhiđakona, Marka Marulića, Ivana Luciusa i Nikole Tommasea uz alegoriju Dalmacije. Dominisov je portret, u 19. stoljeću postao dijelom galerije portreta windsorskih dekana u prostoriji dekanata dvorca Windsor te galerije portreta splitskih metropolita u splitskom Sjemeništu, što govori o promjeni recepcije Marka Antuna de Dominisa unutar anglikanske i katoličke crkve.
U povodu 450. obljetnice njegova rođenja, UNESCO je godinu 2010. proglasio Godinom Marka Antuna de Dominisa. Tada Hrvatska pošta izdaje poštansku marku posvećenu Marku Antunu de Dominisu u seriji Znameniti Hrvati, rad dizajnera Tomislava Vlainića. Predložak za marku bio je Dominisov bakrorez iz De republica ecclesiastica (1617.).
Poštanska marka "Marko Antun de Dominis"
serija ZNAMENITI HRVATI
dizajn: Tomislav Vlainić; datum izdanja: 22. travnja 2010.; broj: 773; tiskara: Zrinski d.d., Čakovec; naklada: 100000
vlasništvo: Hrvatska pošta d.d.
Marke su izdane u arcima od 20 maraka, a izdana je i prigodna omotnica prvoga dana.
Iste je godine, 29. studenog u Splitu predstavljena grafička mapa sa šest grafika: Svjetlost iz pepela i duge – Markantunu De Dominisu u čast i slavu, slikara Matka Trebotića, u izdanju Hrvatskoga hidrografskog instituta. Duboka zaokupljenost svjetlom utjecala je na Dominisovu odluku da intervenira u interijer splitske katedrale, što se vidi iz riječi Joška Belamarića u tekstu predgovora ove grafičke mape: “Svjetlo koje je Dominis unio probijanjem prozora pod kupolom i otvaranjem bočnih zidova novoprigrađenog kora bijaše prvo barokno svjetlo u Splitu.“
Godine 1969. nastaje Dominisov portret u skulpturi. Tada kipar Kosta Angeli Radovani radi u bakru Marka Antuna de Dominisa te njegove suvremenike Matiju Vlačića Ilirika, Franu Petrića, Fausta Vrančića, Marina Getaldića, Ivana Lučića i Pavla Rittera Vitezovića. Radi i Ruđera Boškovića, kritičara Dominisova znanstvenog rada u 18. stoljeću te Franju Račkog, Dominisova biografa u 19. stoljeću. Radovanijev rad u bakru (Ø 32 mm) je najvjerojatnije predložak za medalju simpozija Marko Antun Dominis i znanstvena prošlost otoka Raba održan u Rabu (25. i 26. rujna 1974.) u povodu 350. obljetnice smrti Marka Antuna de Dominisa.
Medalja "Marcus Antonius de Dominis" za rapski simpozij u povodu 350. obljetnice Dominisove smrti Marko Antun Dominis i znanstvena prošlost otoka Raba
Kosta Angeli Radovani; Zagreb, 1974.
HPM-107926
Godine 1974. Radovani radi i brončano poprsje Marka Antuna de Dominisa, koje je 2. listopada 1994. godine postavljeno u Srednjoj ulici u Rabu ispred palače Dominis, u sklopu njemu posvećenog simpozija. Bistu je otkrio predsjednik HAZU Ivan Supek, a simpozij se održao kao dio Međunarodne konferencije HAZU “Mir, ljudska prava i odgovornost intelektualaca” u Opatiji.
Bista "Marcus Antonius de Dominis 1560-1624" u Srednjoj ulici u Rabu ispred palače Dominis
fotografije: Petar Lupić, 2025.; bista: Kosta Angeli Radovani, 1994.
vlasništvo: Petar Lupić, Grad Rab
Hrvatski umjetnici i dizajneri dali su svoj doprinos i u opremi knjiga vezanih uz Dominisa. U prvom, Matičinom izdanju Supekovog Heretika iz 1968. godine nacrt za korice potpisuje Boris Bućan, a dizajn ovitka Ivo Fuščić, a u drugom izdanju iz 1995. dizajn korica i crteži djelo su Zvonimira Grbašića. On radi ilustracije i za par izdanja Šenoine pripovijesti Čuvaj se senjske ruke 1990-ih, za koje ilustracije i ovitak u izdanjima od 1960-ih do 1980-ih potpisuju Ljubo Ivančić, Branka Korelić-Ivančić i Boris Dogan.
Splitski umjetnik Tomislav Lerotić posvetio je Marku Antunu de Dominisu nekoliko svojih izložbi i umjetničkih instalacija. Njegov hommage Dominisu bila je izložba Kinetički i luminoobjekti (21. prosinca 1992. – 10. siječnja 1993.) na kojoj su Dominisova znanstvena istraživanja bila poticaj za umjetničke instalacije s metalnim stalcima, žaruljicama i lećama, a u rujnu 2003. godine u sklopu međunarodnog filozofskog simpozija 12. dani Frane Petrića otvara izložbu De Dominis vs. Patricius.
Tri skulpture u kombiniranoj tehnici: Dominis i Galilei I. i II. te Pogled u novo doba, kipara Andrije Gašparuša, bile su dio izložbe Marko Antun de Dominis – pogled u novo doba održane od 15. do 29. listopada 2024. godine u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u povodu obilježavanja 400. obljetnice smrti Marka Antuna de Dominisa, na kojoj su iz Zbirke rukopisa i starih knjiga bila prezentirana Dominisova djela. Dvadeset godina prije, 2004. godine na istom mjestu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, također je priređena izložba posvećena Dominisu, u sklopu koje su predstavljena hrvatska izdanja Dominisovih djela, za što je zaslužan Ante Maletić (Edicija Dominis).
Skulptura Pogled u novo doba kipara Andrije Gašparuša
Izložba Marko Antun de Dominis – pogled u novo doba, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 15-29. listopada 2024.
Dokumentacija Hrvatskog povijesnog muzeja
U Splitu 2002. godine u sklopu znanstvenog skupa Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup, teolog i fizičar, Književni krug Split i Arheološki muzej Split organiziraju izložbu Marko Antun de Dominis – splitski nadbiskup i znanstvenik u palači Milesi od 16. do 21. rujna. Dvije godine kasnije, Ogranak Matice hrvatske Zadar i Gimnazija Franje Petrića organizirali su 27. travnja 2004. u Zadru u povodu Dana škole i obljetnice rođenja Franje Petrića, izložbu De Dominis protiv Petrića, otvorenu u Gradskoj straži s temom geometrijskog crteža u Dominisovim i Petrićevim znanstvenim radovima.
Mnogi predmeti iz bogatog fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja nisu nikada bili prezentirani na muzejskim izložbama, što se ne može reći za najstariji poznati portret Marka Antuna de Dominisa, koji je nastao oko 1596. godine. Portret je bio predstavljen na izložbi Povijesnog muzeja Hrvatske Portreti 16-18. stoljeća 1982. godine i po prvi put katalogiziran u istoimenom Katalogu muzejskih zbirki XX.
Dominisov portret Muzeju je darovan 1852. godine. O tada darovanim portretima i izložbi Portreti 16-18. stoljeća novinarka Višnja Ogrizović u razgovoru s autoricom izložbe Marijanom Schneider u časopisu Svijet u listopadu 1982. godine saznaje:
Sve je započelo još u doba ilirskog pokreta, kad je općinstvo pozvano da poklanja predmete za budući Narodni muzej. Bilo je to 1829. godine, a već je 1. rujna 1846. godine otvorena prva postava. Do 1858. godine već je samo portreta od 16. do 18. stoljeća bilo sto. To su bili pokloni…
Ovaj portret bio je javnosti predstavljen i prije trideset godina na izložbi Portreti i namještaj iz zbirki Hrvatskog povijesnog muzeja, od 14. studenog do 18. prosinca 1995. godine.
Portreti 16-18. stoljeća (Katalog muzejskih zbirki XX) i članak o izložbi Portreti i namještaj iz zbirki Hrvatskog povijesnog muzeja
katalog: 1982.; članak: Večernji list, 15. studenog 1995.
Dokumentacija Hrvatskog povijesnog muzeja, ID-1/1982, H-1380
Dvadeset godina kasnije u Hrvatskom povijesnom muzeju na izložbi Cimelia Croatica, od 10. studenog 2005. do 9. siječnja 2006. godine, bile su izložene stare i rijetke knjige, zemljovidi i grafički listovi iz privatne zbirke bibliofila Ive Dubravčića. Među njima je bio izložen Dominisov grafički portret i njegov spis Sorex primus… iz 1618. godine.
Plakat izložbe Cimelia Croatica, Dominisov spis Sorex primus... i grafički portret iz 17. stoljeća
Dokumentacija Hrvatskog povijesnog muzeja
Spis Sorex primus... objavljen je samo jednom (John Bill, London, 1618.) te je velika rijetkost. U njemu je objavljeno i pismo Ferdinanda II. pisano Dominisu 1601. godine. Grafički portret, za koji je predložak izgubljena slika Nizozemaca Michiela Jansza Mierevelta, u bakru je rezao Willem Jacobszoon Delff, a pratio je brojna izdanja Dominisovih djela.
Dva Dominisova grafička portreta iz muzejskog fundusa bila su od 4. lipnja do 27. rujna 2009. godine prezentirana na izložbi Portreti u zbirci grafika Hrvatskog povijesnog muzeja.
Plakat i fotografija otvorenja izložbe Portreti u zbirci grafika Hrvatskog povijesnog muzeja
Palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch (Hrvatski povijesni muzej), 4. lipnja 2009.
Dokumentacija Hrvatskog povijesnog muzeja
U devetoj umjetnosti, postoje četiri dovršene „strip-verzije“ Šenoine pripovijesti Čuvaj se senjske ruke, te još dvije koje su ostale nedovršene. Može se reći da je to “najstripičnije” djelo hrvatske književnosti, tj. najčešće je adaptirano u medij stripa, i to u rasponu od četrdesetak godina, za razne listove i nakladnike.
Prvu stripovsku adaptaciju ovog djela potpisuje Albert Kinert. Strip je objavljivan u 15 nastavaka u polumjesečniku Pokret, od 1. srpnja 1944. do početka 1945. godine. Ovaj roman u slikama slijedi tendencije hrvatskoga stripa 1930-ih godina, gdje je slikovni element odvojen od verbalnog, tj. riječ nije dio slike.
Strip Čuvaj se senjske ruke
Albert Kinert (crtež); Vedis d.o.o., Zagreb; Matica hrvatska Ogranak Senj, 2012.
privatno vlasništvo
Strip je djelo tadašnjeg sudenta Likovne akademije, Alberta Kinerta, koji se potpisao kao Toma Božić. Rozlog tome je činjenica da je studentima Akademije bilo zabranjeno javno objavljivati svoje radove, pa se Kinert poslužio pseudonimom. Za Kinertove stripove su scenarije pisali drugi, ali ime scenarista se ne može sa sigurnošću utvrditi.
Pri kraju strip gubi na kvaliteti i vjernosti književnom predlošku, pa se tako javljaju i neke izmišljene scene. Primjerice, scena u kojoj se senjskom biskupu Dominisu priviđa lik Klare koja ga osuđuje zbog njegovih zlodjela, a on se potom skrušeno moli Bogu za oprost.
Nakon Kinerta, javljaju se dvije nedovršene verzije ovog stripa, od srpskih strip-crtača V. Filipovića iz 1945. u nedjeljnom zabavnom listu u stripu Kometa i Božidara Veselinovića iz 1951. u beogradskom listu Strip za koji scenarij potpisuje Radoica Ilić. Obje verzije su zbog ukidanja listova ostale nedovršene.
Najuspješnija od svih stripovskih adaptacija je ona Andrije Maurovića iz 1962/63. u zagrebačkom Plavom vjesniku. Ovo remek-djelo je naslikano u boji (akvarelom), a scenarij potpisuje Norbert Neugebauer, koji je s Maurovićem ostvario niz “slikarskih” stripova 1960-godina.
Strip Čuvaj se senjske ruke
Andrija Maurović (crtež); Norbert Neugebauer (scenarij); Dečje novine, Gornji Milanovac, 1981.
privatno vlasništvo
Godine 1981. Dečje novine iz Gornjeg Milanovca objavljuju Maurovićev strip u formi knjige (zajedno sa stripom Djevojka sa Sijere). Uz Šenoinu pripovijest i grad Senj vezan je i prvi Maurovićev strip objavljen u Francuskoj 1983. godine, u zasebnom broširanom albumu pariškog nakladnika Dargaud, pod nazivom Capes et poignards (Plaštevi i bodeži).
Par godina kasnije, 1967. srpsko-ruski stripaš Jurij Pavlović Lobačev, poznat kao Đorđe Lobačev, nacrtao je iz Petrograda (gdje je tada živio) strip Čuvaj se senjske ruke za beogradski Politikin zabavnik, a za sada posljednju stripovsku adaptaciju ovog književnog djela potpisuje Mladen Trnski u dječjem listu Modra lasta (1984/85.).
Strip Čuvaj se senjske ruke
Jurij Pavlović Lobačev (crtež i scenarij); Vedis d.o.o., Zagreb; Matica hrvatska Ogranak Senj, 2011.
privatno vlasništvo
Stripovska adaptacija ruskog likovnog umjetnika i ilustratora Jurija Pavlovića Lobačeva, u najmanju ruku predstavlja kuriozitet.
Sve su strip-verzije vjerno pratile Šenoinu pripovijest, tako da je Marko Antun de Dominis u svim verzijama prikazan kao jedan od glavnih “negativaca”. Međutim, životopis jedne tako kontoverzne i zanimljive osobe zaslužuje i još uvijek čeka stripovsku adaptaciju nekih novih “Kinerta” i “Maurovića”…
