Oluje prolaze i nestaju, ali nesreće, u koju se čovjek sam uvali, ne može se lako otresti. Zaista, Bog u svemu dobro surađuje s onima koji ga ljube, nadam se da će se radi moje nevinosti žalost naša okrenuti u radost, i da ću moći reći ne samo Bogu, nego i njegovu namjesniku na zemlji, kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele.
Kraj pisma koje je Marko Antun de Dominis pisao zatočen u Anđeoskoj tvrđavi u Rimu 18. svibnja 1624., malo više od tri mjeseca prije svoje smrti (8. rujna 1624.)
The National Archives [Britanski državni arhiv u Londonu], fond State Papers Foreign – Italian States and Rome, signatura: SP 85/5 (fol. 127-130)
Nove okolnosti u osvit Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648.) dovode do slabljenja ugleda Marka Antuna de Dominisa, koji radi na pokušaju izmirenja Anglikanske i Katoličke Crkve. Međutim nailazi na prepreku u nedostatku potpore kralja Jamesa I. i isključivosti radikalnih protestanata, zbog čega sve više razmišlja o napuštanju Engleske i piše:
Opasno je biti između onih koji su u oštrom sukobu.
Marko Antun de Dominis
bakrorez; slikao Michiel Jansz van Mierevelt godine 1616., prema Willemu Jacobszoonu Delffu (Delfft) rezao vjerojatno Abraham Bloteling (Blooteling); druga polovica 17. stoljeća
HPM/PMH-3293
Crvenom tintom je dolje desno upisano “Bloteling”, te se postavlja pitanje autorstva ovoga bakroreznog lista, budući da je Abraham Bloteling, istaknuti nizozemski bakrorezac i bakropisac (Amsterdam, 1640.-1690.) djelovao nekoliko decenija nakon Dominisove smrti.
Michiel van Miereveld, slikar iz Delfta, imao je oko 1610. godine već dobro razvijenu radionicu, u kojoj je nastao niz portreta njegovih suvremenika, a prema njegovim portretima od 1610. godine bakroreze je rezao Willem Jacobszoon Delff. Dellf je prema Miereveldovom portretu Dominisa rezao i bakrorezni list, koji je najvjerojatnije poslužio i kao predložak Abrahamu Blotelingu u drugoj polovici 17. stoljeća za ovaj bakrorezni portret Dominisa.
Ovaj Dominisov portret objavljen je u Portreti u zbirci grafika Hrvatskog povijesnog muzeja (XLIII. katalog muzejskih zbirki) 2008. godine.
Ja, onaj poglavar dalmatinskoga i liburnskoga naroda,
zašto sam sada tvoj gost, veliki Britanče?
Iz domovine na zemlji, napustivši Rim-Babilon,
otišao sam da bih se domogao domovine na nebu.
Prijevod latinskog natpisa s grafičkog portreta Marka Antuna de Dominisa
Najveći poticaj za napuštanje Engleske Dominis dobiva nakon ustoličenja novog pape, njegova učitelja i dobrog znanca Grgura XV. (Alessandra Ludovisija, 1621–1623.) koji mu je obećao oprost uz uvjet pisanog pokajanja. Nakon brojnih nagovaranja, ali i prijateljskh upozorenja, pregovori s papom Grgurom XV. o sigurnosti i uvjetima povratka urodili su plodom. Dana 16. siječnja 1622. godine Dominis obavještava engleskog kralja Jamesa I. o papinom pozivu u Rim te ga ujedno moli dopuštenje za odlazak:
Isti oni rimski pontificii, koji su moj odlazak iz Italije i prekomorsko putovanje u Englesku onomad veoma bolno podnijeli, prvo Pavao V. a onda Grgur XV., koji je još uvijek živ, namučili su se koristeći različite poslanike da me dozovu natrag, na što sam ja svejednako ostajao gluh. Sada pak treba itekako imati sluha za ovaj očinski zahtjev, pa i po nalogu same savjesti, jer je isti ovaj Vrhovni pontifik, uvjerivši se u moj žar za poticanjem jedinstva svih Kristovih crkvi, procijenio da me valja pozvati na novi pothvat …
James I. je bio ogorčen Dominisovom odlukom i njegov je postupak doživio kao izdaju, ne želi ga vidjeti i zabranjuje mu pristup kraljevskom dvoru te šalje londonskog i durhamskog biskupa te winchesterskog dekana Josepha Halla da u njegovo ime istraže Dominisove prave namjere.
Grgur XV., papa
(1621–1623.)
bakrorez i bakropis; Italija, druga polovica 17. stoljeća
HPM/PMH-22299
Grgur XV. određuje nova pravila vezana za izbor pape, koja su uglavnom na snazi i danas. Godine 1622. utemeljio je posebnu kongregaciju kardinala koji nadziru rad misija izvan Europe (Congregatio de Propaganda Fide). Kanonizirao je niz štovanih i poznatih redovničkih svetaca (Ignacija Lojolu, Franju Ksaverskog, Filipa Nerija, Terezu Avilsku, Alberta Velikog i druge). Posebne je napore ulagao u suzbijanje protestantizma u Češkoj i Moravskoj.
Dominis 29. listopada 1621. godine piše papi pismo u kojem ga obavještava o svojoj želji "da se tijelom vrati Katoličkoj crkvi, od koje se dušom nikada nije odvojio."
Iste, 1622. godine Dominis piše polemičke poslanice, koje su objavljene 1666. godine u Londonu, pod nazivom De pace religionis (O miru vjere). U njima provlači svoju tezu o nužnosti prevladavanja raskola među kršćanskim Crkvama i o nužnosti uspostave univerzalne kršćanske Crkve te opisuje burne događaje vezane uz svoj odlazak iz Engleske. Ovo djelo nosi datum 1. ožujka 1622. godine, što znači da je nastalo kada je Dominis čvrsto odlučio napustiti Englesku.
U konačnici, kralj James I. ne daje Dominisu dozvolu za odlazak iz Engleske, već mu zapovijeda da ode zasvagda, i to u roku od dvadeset dana, što Dominis i čini krajem travnja 1622. godine. U Bruxellesu se čekajući papinu dozvolu za povratak u Rim, pred papinskim nuncijem javno pokajao, opozvavši sve svoje djelovanje u Engleskoj bez papinske dozvole.
Isto je učinio i u Rimu. Nakon što dobiva oprost pape Grgura XV. i biva vraćen u prijašnje časti te mu je dodijeljena mirovina, napismeno povlači optužbe protiv Rimokatoličke crkve, javno osuđujući protestantsku herezu. Sve to objavljuje početkom 1623. godine u proglasu Marcus Antonius de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, sui reditus ex Anglia consilium exponit (Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup, objašnjava plan povratka iz Engleske).
Karta Italije i fotografija Vatikana
karta: autor Frederik de Wit; Amsterdam, 17. st.; fotografija: 2023.
karta: HPM/PMH-4728; fotografija: privatno vlasništvo
Kartografski prikaz Italije, Korzike i Sardinije, Mletačkog zaljeva te susjednih kraljevstava. Karta je objavljena u atlasu naslova Atlas Maior iz 17. stoljeća, nizozemskog kartografa i izdavača Frederika de Wita.
U vatikanskom arhivu postoje četiri varijante proglasa Marcus Antonius de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, sui reditus ex Anglia consilium exponit (Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup, objašnjava plan povratka iz Engleske) iz 1623. godine.
Iako je dobio papin oprost i dozvoljen mu je povratak u Rim, papa Grgur XV. je u međuvremenu umro te je novi papa Urban VIII. (Maffeo Barberini, 1623-1644.) zajedno s inkvizicijom nastavio istragu protiv Dominisa. Stoga je u travnju 1624. godine Dominis zatvoren u Anđeosku tvrđavu (Castel Sant’Angelo), a u rujnu iste godine je nenadano obolio i preminuo.
Roma / Ponte e Castello S. Angelo
bakrorezac L. Cavalieri, Italija, prva polovica 19. stoljeća
HPM-33536/35
Dana 20. travnja 1624. godine Marko Antun de Dominis je uhićen i zatvoren u Anđeosku tvrđavu. O tom događaju govorilo se posvuda; jedni su ga odobravali, a drugi osuđivali. Kongregacija Sv. oficija (Inkvizicija) započinje ispitivanja i dokazivanja da je ponovo upao u herezu. Za vrijeme tog procesa Dominis iznenada umire 8. rujna 1624. godine.
Iscrpno izvješće o Dominisovoj smrti dobiva Galileo Galilei od liječnika Johannesa Fabera 14. rujna 1624. godine: "Splitski nadbiskup (...) preminuo je osmog ovog mjeseca, u četiri ujutro u Anđeoskoj tvrđavi u Rimu. Umro je devetog dana zloćudne groznice, i u sedam sati došao je, po nalogu pape, u moju kuću Giulio Mancino i odveo me sa sobom u Tvrđavu, želeći da i ja budem prisutan kad tijelo ovog nadbiskupa bude otvoreno u prisutnosti jednog bilježnika Svetog oficija." Faber zaključuje: "...mislim da je to napravljeno kako svijet ne bi mogao reći da je bio otrovan" i dodaje: "Našli smo svu unutrašnjost čistu, bez bilo kakve sumnje o otrovu; samo su pluća bila jako upaljena."
Zatvoren u Anđeosku tvrđavu Dominis završava i objavljuje svoje djelo Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia (Eurip ili mišljenje o plimi i oseci mora), koje piše još za vrijeme svog redovničkog i znanstvenog djelovanja u Padovi (1587-1591.) i nadopunjuje za vrijeme boravka u Londonu (1617-1622.). U uvodu stoji posveta kardinalu Franciscu Barberiniju, nećaku pape Urbana VIII., koja završava riječima:
Molimo Boga da nas događaji “inter fluxum et refluxum” dovedu u vječnost i da daleko od svih opasnosti otpočinemo u vječnoj radosti. Zbogom.
Medalja "Frane Petrić (1529-1597.)"
Kosta Angeli Radovani; Zagreb, 1979.
HPM/PMH-31790
Dominis se u Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia (Eurip ili mišljenje o plimi i oseci mora), među ostalim, kritički osvrnuo na neoplatonizam Frane Petrića. Obojica su, kao istaknuti intelektualci, bili članovi Bratovštine sv. Jeronima u Rimu, te su u istraživanju plime i oseke nastavili rad hrvatskog filozofa, astronoma i liječnika Federika Grisogona (1472-1538.). Također, obojica su, među ostalima, načinili pionirske korake na putu prema oblikovanju atomističke teorije.
Naziv svom djelu Dominis daje po Euriposovom kanalu koji je dio Egejskog mora. To je najuži morski tjesnac između grčkog otoka Eubeje i Beocije na kopnu gdje je morska struja toliko jaka da u 24 sata promijeni smjer četiri puta.
On u svom radu pobija mišljenje da je oblik Zemlje nepravilan i zauzima se za njen sferni oblik, te kao uzrok za plimu i oseku vidi u utjecaju Mjeseca. Iako Dominis nije bio u potpunosti oslobođen od peripatetičkog, aristotelijanskog sustava, kao ni stava o nepomičnosti zemlje, u njegovu radu nalazimo novi stav renesansne fizike: eksperimentalni pristup i matematičke metode. Geometrijska razmatranja u kojima izvodi oblik površina vode na Zemlji možda su najbolji izvodi u cijelom Dominisovu djelu.
Tijelo preminulog Dominisa prebačeno je u mrtvačnicu gdje je ostalo sve do 21. prosinca 1624. godine, odnosno do završetka inkvizicijskog procesa kada je posmrtno proglašen krivim za krivovjerje. Tada je u crkvi Santa Maria sopra Minerva izrečena presuda, koja glasi:
Osuđujemo uspomenu umrlog Marka Antonija de Dominisa, bivšega splitskog nadbiskupa, na vječnu sramotu, lišavamo ga svih časti, funkcija i beneficija, konfisciramo sve njegove posjede i dobra u korist Sv. Oficija. Izbacujemo njegovu uspomenu, njegovo ovdje prisutno zadržano tijelo, njegovu sliku i njegove spise iz crkve, čijeg se milosrđa on za života pokazao nedostojnim, (…) te tražimo da njegovi spisi budu javno spaljeni.
Presuda Dominisu bila je iznimno stroga. Odlukom inkvizicije, tog prvog zimskog dana 1624., njegov je leš izvađen iz lijesa, provučen ulicama Rima i javno spaljen zajedno s njegovim portretom i pisanim djelima na rimskom Cvjetnom trgu (Campo de’ Fiori), a pepeo je bačen u Tiber. Na istom je mjestu 1600. godine živ spaljen na lomači talijanski filozof Giordano Bruno.
Ivan Supek u romanu Heretik (1968.) donosi dramatizirani životopis posljednjeg perioda Dominisova života: o inkvizicijskom suđenju, smrti i o osudi na zaborav na rimskom Cvjetnom trgu “na kojem je tog prvog zimskog dana izrasla plamena ruža, iz zrenja ljudskog razuma, prkoseći ljudožderskom urliku…“
Predsjednik HAZU Ivan Supek drži govor na sjednici Akademije, održanoj 17. svibnja 1995. u povodu 50-godišnjice antifašizma (detalj)
Ognjen Alujević, Zagreb, 1995.
HPM-92629
Ivan Supek u Marko Antonije de Dominis - prethodnik principa koegzistencije iz zbirke eseja Spoznaja (1971.) piše da je: ... Dominisova osuda privukla više svijeta nego ijedan takav slučaj prije ili poslije. (...) ... a mnoštvo je zakrčilo ulice kojima je povorka palitelja išla do lomače na Campo dei Fiori. Zacijelo, hrvatski primas i pisac "Crkvene države" jače je razbuktao sudbinske evropske dileme od Giordana i Galileja; pa ipak čak su i njegovi slobodoumni zemljaci izostali da taj vatreni duh izbave iz pepela zaborava. Čudan je taj naš hrvatski nehaj.
